Emir Osmić je po struci magistar hemije. Pored toga se bavi omladinskim aktivizmom, glumom i modom. U nastavku pročitajte njegov rad pristigao na naš konkurs upućen mladim blogerima, aktivistima i kritičarima na temu odnosa vlasti prema građanima i mladima u BiH za vrijeme pandemije COVID-19.
*palim cigaretu i sjedam za radni sto.
„Sedim tako nešto i razmišljam kako nam je bilo lepo. I stvarno je bilo lepo i bilo je lepo…“
Iza mene trešti novi turbo-folk hit Ane Nikolić, i dok ona na jedan sebi svojstven način „piša po sirotinji“ i vodi svoju ličnu bitku, ja se zaista pitam da li nam je ikada bilo lijepo.
Sada bih trebao da krenem da pričam kako je sistem Bosne i Hercegovine zakazao po ko zna koji put, kako smo ponovo svi prevareni i izigrani od strane raznih političara – kako „naših“, tako i „njihovih“, kako smo mi mladi opet zaboravljeni i izignorisani, kako su hiljade ljudi ponovo ostale bez posla dok se mnogi pitaju kako da prežive narednih mjesec dana.
„Al’ ja nemam ništa od toga, vrtim film u glavi, gledam ko je kriv, ali na kraju nije ni važno ko je kriv, ni to ništa nije važno.“
Palim novu cigaretu i odlučujem da vas sve pitam: „Ko je tu ustvari kriv?“
Da li je kriv jedan premijer koji bude uhapšen i pušten iz pritvora prije nego što je uspio da se kvalitetno „olakša“ u istom, ili je kriv odgovarajući „biznismen“ koji nažalost Gogo Sekulić nije seksi biznismen nego pošten musliman i domoljub, koji istinski voli ovu državu?
Ili su, pak, krivi svi oni koji su iznad njih, koji se povlače po skupocjenim vikendicama izgrađenim od mramora, koje smo mi platili svojim rukama i svojim znojem?
Ali jedno pitanje mi uporno iskače kao novi prozor na raznim pretraživačima, i ja kao da gledam neprimjeren sadržaj pokušavam da što brže ugasim taj prozor, da ne dozvolim sebi da pomislim na tu ideju, ali ovaj put nema nikoga ko bi me mogao uhvatiti dok skrolam kroz neprimjeran sadržaj, nego se u jednom momentu moram suočiti sa svojom savješću i izgovoriti ovo na glas:
Da li smo mi krivi?
Da li smo krivi mi koji pasivno sjedimo za svojim računarima i svi postajemo politički kritičari sa svojim tastaturama, pametnim telefonima i tabletima?
Mi koji već godinama dozvoljavamo da nas političari „jašu“ kao izmorenog magarca dok on na kraju ne rikne od bolova i ne bude bačen u neki lijevi jarak.
Na koji način imamo pravo da komentarišemo cijelu situaciju ako nam je najveći interes da upalimo novu epizodu turske serije i da polemišemo kako je Elif ponovo oteta, dok se iz budžeta države Bosne i Hercegovine otimaju milioni maraka.
Čijih?
Vaših i mojih maraka.
I onda stvarno moram da počnem da vrištim i da psujem od bijesa, jer smo toliko naviknuti na, oprostit ćete mi na izražavanju, pizdarije, da nas više ne iznenađuju ni pepeljare od 6.500 maraka kao ni kilogram malina od pola miliona niti respiratori od 10.5 miliona maraka.
Mi se nerviramo, svađamo, ponekad čak i nasmijemo od muke, ali sve je to život, pa ti živi ako možeš, a to te niko ne pita.
Umjesto da iskoristim ovih 5 minuta medijske pozornosti koje imam tako što ću kritikovati cijeli sistem Bosne i Hercegovine, odlučujem da se na jedan meni poseban način obratim svim mladima i svim aktivistima ove države.
Proleteri svih narodnosti, ujedinite se!
Naučeni smo da šutimo, da klimamo glavom i da se slijepo slažemo sa svim mišljenjima naših debelo korumpiranih političara.
I vi zaista očekujete od mene da šutim, dok jedan premijer čiji je vokabular jednak dvogodišnjem djetetu, i koji je na odgovarajućoj poziciji jer je lako njime manipulisati, nije uopće sposoban da da neku formu podrške ili ohrabrivanja ovoj poprilično izmuženoj državi?
Mnogi mladi umjesto da reaguju i da vrište sa svojih prozora: „ŽELIMO PROMJENE!“, odlučuju da izdudlaju još jednu nargilu u nekom random baru u Sarajevu i da komentarišu: „To mene ne dotiče, moj otac je direktor!“
Ili, drugim riječima, korumpirani smo svi – od najviših državnih funkcionera do običnih čistačica u javnim ustanovama.
Svi žele po jedno 5-6 plavih Iva Andrića da bi se pokrenuli, i čak i kada se neki pokrenu odluče da se u pola cijele borbe povuku, jer im govore da kao individualci ne mogu ništa da promijene, da su nejaki, da su nesposobni, da su glupi, da su balavci i da ništa oni ne znaju.
Ako je to zaista istina, pokušajte samo jednu noć da provedete s JEDNIM komarcem u sobi, pa mi recite da li individualac nema mogućnost da nešto promijeni.
Na kraju krajeva, lako je uperiti prstom u nekoga i reći da je kriv zbog toga i toga umjesto da se pogledamo u ogledalo i uperimo prst u taj odraz i kažemo:
„Ti si kriv jer šutiš!“
„Ti si kriv jer te lažu, jer te prave budalom!“
„Ti si kriv, dok radiš za 400 maraka dok se sinovi i kćerke podobnih ljudi leškare po rezortima na Tajlandu, a ti gledaš kako da sebi uplatiš dva dana na jezeru u Tuzli, dok će u pozadini tvog godišnjeg odmora definitivno da trešti novi turbo-folk hit!“
Moji dragi političari, ničija nije do zore sijala, pa neće ni vaša; moja forma otpora jeste ova da vam javno kažem da nismo glupi, da nismo slijepi, da sve vidimo i da sve znamo. Niste nas ubili, niste nas uništili!
U ovoj državi još uvijek postoje fenomenalni ljudi, spremni za odgovor, spremni za suprotstavljanje, spremni za promjenu.
Zar mislite da ćemo dovijeka svi da šutimo i da vam se pokoravamo?
Dragi mladi i svi koji se tako osjećaju, transparente u ruke i izađimo na ulice; neće nas korona ubiti, ubit će nas depresija od ovakvog sistema, ubit će nas glad i nemogućnost napredovanja, ubit će nas svi oni koji pokušavaju da nam skrešu krila.
Ostat ćemo gladni života, jer ovdje nismo nikada ni živjeli.
Natpise u ruke, svi na ulice, protestujmo, budimo glasniji od njih, pokažimo im da postojimo i da ne idemo nigdje bez borbe, zatvorimo ulice, ograničimo saobraćaj, pobunimo se!