Nisam pisao više od mjesec dana. Moja pauza u pisanju je i više nego opravdana. Putujem, uživam u filmovima, koncertima i muzejima. Učim, svakoga dana nešto novo, kako iz „knjige svijeta“ tako i iz materijalnih knjiga kojih ovdje imam i više nego što sam sposoban pročitati. Upravo u mojim učenjima, došao sam do zaključka da nije toliko bitno da podijelim svaki trenutak svog života sa svijetom. Masprodukcija prosječnog kontaminira medijski prostor, a ja ne želim biti samo još jedan od zagađivača.
Bit ću iskren, van okvira putovanja, meni se ustvari svakako ništa ne dešava. Upao sam u rutinu. Izjutra predavanja, poslijepodne univerzitetska čitaonica, između studentska menza, navečer studentski dom i iznova. Običnim danom veće su šanse bilo kome tko vodi ustaljen život u svom malom mjestu da se nešto zanimljivo desi nego meni. U pravilu, svi ljudi koji su ostali i ostaju u domovini, prije ili poslije naletiti će na nekog od prijatelja ili poznanika. Možda na nekog koga nisu vidjeli godinama, učiteljicu iz osnovne, bivšeg momka ili djevojku, osobu koja im je bila najbolji prijatelj prije deset godina…
Jedini ljudi koje ja mogu sresti su oni s kojima studiram ili oni s kojima dijelim sprat u studentskom domu. Prvi, žive u svojoj domovini, nalaze se u gore navedenom toku života, gdje obični dan u veoma kratkom vremenu može postati zanimljiv i izvanredan. Za njih, mi studenti iz vana smo samo privremena atrakcija. Oni su svjesni da smo tu svega par mjeseci, semestar ili dva, i nekako, imam dojam da su naviknuti da se ne zbližavaju s nama. Mi smo samo atrakcija, potencijalna prilika za stjecanje novih znanja , iz prve ruke, o političkim, sociološkim i kulturalnim prilikama drugih zemalja.
Kada je u pitanju društvo sa sprata, ono što veže ovu gomilu ljudi je da smo svi ovdje zaglavili svojom voljom i manje ili više uživamo u tom svemu. A postali su rijetki oni koji ovdje uživaju. Razlozi „pada entuzijazma“ studenata na razmjeni su mnogostruki.
Jezičke barijere
Kako vrijeme prolazi sve je primjetnija jezička barijera, odnosno sve se više ljudi žali da sve manje i manje razumije predavanja. Kada su u pitanju kineski studenti, od njih su profesori još u startu digli ruke kada je u pitanju podučavanje slovenačkog jezika. Otvoreno su na uvodnim predavanjima pred punim kabinetom rekli da je objašnjavati Azijatima slovenački uzaludno. Zbog ovog startnog negativnog stava profesora naravno da je želja za učenjem ovog jezika u mnogima iščezla. Ipak, naše malo društvo sa sprata naučilo je svoje kolege/ice Kineze ono najosnovnije od slovenačkog, da barem razumiju ljude koji im se obrate u supermarketu ili na ulici.
Impresivno je kojom brzinom Kinezi pamte riječi Slovenačkog mada tu i tamo se podkrade koja greška. Jedan od svježijih lapsusa desio se prije nekoliko dana kada smo pokušavali da naučimo Lu da kaže “Sretna (Srečna) nova godina”, na što je kineskinja besprijekorno izgovorila “Srečna nova govna” u prvom pokušaju. U drugom pokušaju stvar se popravila pa smo dobili “Srečna nova nagodi”, stari dobri šatrovački.
S druge strane mnogi Slaveni (kao i studenti iz Turske, Španije i drugih zemalja) imaju problema s engleskim jezikom. Mada svi imaju licencu o poznavanju jezika na nivou B1 ili više, kada se dođe do praktične upotrebe jezika na nastavi nastaju problemi. Stručna terminologija je nešto na što ih nitko nije upozorio, a što im je i samima promaklo da bi moglo biti drugačije na engleskom jeziku. Kolegica iz Srbije kao poseban razlog navodi suludi studijski režim po kojem svi moraju slušati „Poslovni i turistički Engleski“ na nivou njenog Univerziteta dok ljudi druge struke odlaze na studij (pravnici, medicinski radnici, inženjeri elektrotehnike).
Nedostatak stručne literature i težina ispita
Samim tim javlja se još jedan problem, da studenti na razmjeni ne uspijevaju položiti ispite, kako zbog nedostatka stručne literature na nekom od jezika koje razumiju do samih ispita koji često zahtijevaju više od onoga što se traži na njihovim Univerzitetima. Tako mnoštvo studenata sa sprata (ma iz koje zemlje da su) pribjegava prevođenju literature putem Google Translate-a na matične jezike, pri čemu gube užasno mnogo vremena a finalni ishodi prevoda često su teško razumni. Ima i onih koji stručnu literaturu traže od kolega/ica s matičnih fakulteta u pdf formatu, dok u ekstremnim slučajevima studenti iz zemalja regije tako traže od prijatelja i roditelja da im literaturu šalju poštom/autobusom.
Ovdje na ispitima nema pardona, svi studenti su jednaki od kud oni bili. Jedan bod do prolazne ocjene neće biti poklonjen dolaskom na uvid u rad. Studentska razmjena mnoge je dovela u poziciju da se zapitaju da li vole svoju struku i da li su spremni sutra baviti se njom u svijetu, ili čak raditi u degradiranoj verziji struke u svojoj domovini.
Ono o čemu se šuti na studentskim razmjenama
Stvari postaju samo još gore u trenutku kada studenti uzmu pisati mjesečni izvještaj za ERASMUS website u njihovim matičnim domovinama. Tu se dešava jedna od dvije stvari, s jedne strane nalaze se oni koji su prihvatili razmjenu kako bi podizali stipendiju svakog mjeseca a potom se vraćali u svoju domovinu. Oni napišu u svome izvještaju šta god ih je volja, izmisle bilo šta što će njihovim ERASMUS nadležnim osobama odgovarati da čuju i tu završe svoje probleme. Prolaze nekažnjeno u svojim postupcima i daju lažnu sliku studentske razmjene u svijet.
S druge strane, nalaze se oni koji zaista studiraju negdje vani i pišu ono što im se zaista desilo, ali njihov glas se ne čuje. Oni jave ERASMUS koordinatorima da ovdje imaju financijskih problema, da nemaju potrebnu stručnu literaturu ili da nivo poznavanja engleskog jezika B1/B2 naprosto nije dovoljan za njihovu struku. Povratni mailovi koji dobiju otprilike govore da su službe za razmjene svjesne problema, da ništa ne mogu poduzeti po tom pitanju, te da vjeruju da će se studenti sami snaći već nekako. Još veća tragedija svakako su velike završnice mailova koji studenti s problemima dobiju, a završnice uvijek su pune lažnim srdačnih zahvala na javljanju te informiranja studenta da će njihov mjesečni izvještaj biti malo uređen prije zvanične objave na stranici studentskih razmjena.
Da li se isplati studirati vani?
Naravno, vrhunac svega cijela ova priča dostiže u trenutku kada ovi studenti dobiju email da će morati vratiti dio stipendije jer se ispiti na njihovim fakultetima završavaju nekoliko sedmica ranije nego što to njihovi ugovori o razmjeni kažu. S jedne strane netko podiže novac i nosi ga kući, a s druge netko mora vratiti novac jer je ranije imao ispite ili jer je završio ispite u roku. I tako dok ERASMUS kolege plate studentski dom, hranu, potrebnu literaturu i sve fakultativne izlete koji su manje fakultativni a više pod znakom tjeranja od strane matičnih organizacija koje ih šalju (kako bi se imalo šta napisati u izvještaju mjesečnom) i vrate dio stipendije jer su završili ispite u roku financijski oni se nalaze u minusu. Postavlja se pitanje, da li na kraju razmjene ostaju u minusu po pitanju stečenih znanja i iskustava?
Od 12 studenata na razmjeni s kojima dijelim sprat, deset njih sutra ne bi preporučili razmjenu svojim kolegama/icama. U ove dvije crne ovce, koje bi učinile suprotno, spadamo moja jedina prijateljica ovdje, Yanxi, i ja. Razlog tome je što ona i ja razumijemo kolika je potrebna upornost i spremnost na žrtvovanje zarad vlastitog dobra. Ona i ja smo jedini koji smo uvijek ili u čitaonici, pa se skupa kasno navečer vraćamo u dom ili na putu, nakon čega razmjenjujemo karte gradova i iskustva sa putovanja. Stoga ako ste spremni odbaciti uzaludne provode i zabave, provoditi dane u moru knjiga i vaša putovanja svoditi na obilaske lokacija i događaja koji su direktno vezani za vašu struku (ili izgubiti godinu studija u suludom provodu kroz nekolicinu europskih gradova) onda je studentska razmjena prava stvar za vas.
P.S. Na razmjeni jako korisno dođe poznavanje kako kvalitetno upravljati novcem te poznavanje više stranih jezika (ili želja za učenjem što je moguće više jezika).