Žrtveno jagnje homofobije – moja priča

Mladić iz Sarajeva objašnjava kako je dobio otkaz u firmi jer je s kolegom razmjenjivao riječi poput bebo i mili.

Moja priča započinje onako kako bi vjerovatno započele mnoge druge u Bosni i Hercegovini, kao i na Balkanu, gdje se često zapitam u kojem smo stoljeću u stvari ostali. Naime, moja „borba“ u BiH traje sigurno od trenutka kada sam se rodio, s tim što se često pitam da li sam u nekim momentima bio svjestan svega toga ili ne. Jednostavno, od kada sam postao svjestan sebe, shvatio sam da se moram uklapati u kalup. Taj kalup je značio da se moraš ponašati kako se i drugi ponašaju, pričati kako drugi pričaju, izgledati i oblačiti se onako kako se drugi oblače. Pravila igre su bila jasna – ili ćeš se uklopiti u kalup društva koje je na sve načine zatvoreno po pitanju raznolikosti, od religijske do tamo neke seksualne, ili ćeš biti etiketiran. Dugo sam mislio da je uklapanje sasvim prirodna stvar, kao kada odlučite da živite u nekoj drugoj državi, pa morate da naučite jezik i prihvatite njihove običaje i životne navike. Ali, onda mi je sinulo, kako vi morate da prihvatite navike i običaje ljudi u tuđoj državi, zašto onda i vas ne bi društvo u vašoj državi prihvatilo onakvim kakvim jeste po rođenju. U vrtlogu života i nedoumici ipak nastavite da korigujete sebe jer se tako čini najlakšim.

Šamar realnosti nakon završetka studija

U visokim ambicijama, trudu i radu tokom visokog obrazovanja i nadi da će iz svega toga proizaći nešto veliko, kao i mnoge druge mlade ljude u ovoj državi, po završetku studija dočekao me je hladan tuš. Šamar realnosti života u državi u kojoj živim dao mi je do znanja da nije sve baš tako bajno i da od sada moram uzeti stvari u svoje ruke. Shodno situaciji i nedostatku posla u struci, odlučio sam da ću raditi bilo šta, da bih kao mladi čovjek pun energije i elana za životom krenuo u potragu za poslom.

Tu počinje bitka mladog, odgojenog čovjeka koji se vodi idejom da je najbitniji kućni odgoj, poštivanje drugih ljudi i naobrazba, a sve ostalo nepoznato će se s vremenom naučiti. Nosio sam se s raznim profilima ljudi (poslodavaca, kolega) što bez kućnog odgoja, što bez naobrazbe. Trpio, šutio i gurao naprijed za neke male novce, jer raditi se mora da bi se preživjelo.

Posao u IT kompaniji

Nakon 10 godina truda, rada i mučenja po maloprodajama, sa šest radnih dana u sedmici po 8 ili više sati rada dnevno, jednim slobodnim danom u sedmici, godišnjim odmorom u trajanju od sedam dana, pa kada se vratiš nazad na posao moraš sve to da naradiš, dobih informaciju od prijateljice da jedna IT firma u Sarajevu traži pojačanje na poziciji za obradu podataka, s pristojnim uvjetima, početnom platom od čak 800 KM i slobodnim vikendima. Obradovah se, poslah CV i, gle čuda, kroz mjesec dana me pozvaše, obavih razgovor i kroz narednih sedam dana me zaposliše.

Kako se još uvijek svakodnevno borim s anksioznošću, kao posljedicom okruženja u kojem živim, kako ga ja volim nazvati „boj se ovna – boj se govna“, bio je potreban neki period da se naviknem na novu firmu, nove kolege, ali super mi je išlo, čak sam u roku od mjesec dana dobio i pohvale od šefice. Radio sam i navikao se, radovao se slobodnim vikendima jer je to prvi put u životu da su mi slobodni.

Šala s kolegom

Protekao je i drugi mjesec na novom poslu gdje sam skoro svakodnevno upoznavao nove kolege,  rukovao se s njima, pozdravljao spuštanjem ruke na rame u prolazu u znak poštovanja. Komunicirali smo putem aplikacije jedni s drugima u vezi posla, dogovarali šta ćemo da ručamo taj dan na pauzi. Stizalo se razmijeniti i pokoju šalu kada to obim posla dozvoli. Jedan od kolega kojeg sam upoznao već kroz prvih nekoliko dana u novoj firmi se je izdvajao po načinu ponašanja. Naime, dečko je bio malo slobodnijeg duha, bio je glasniji u odnosu na ostale kolege čime je odmah u startu pokazivao otvorenost i pristupačnost za druženje.

Kroz konverzaciju smo shvatili da obojica imamo isti afinitet prema balkanskom muzičkom pravcu, pa smo kroz šalu često komentirali pojedine pjesme. Izvlačili smo riječi iz tekstova i šalili se s bebo, mili… U svakom slučaju, imali smo kolegijalni odnos manje-više kao i s ostalim kolegama unutar kancelarije s kojima smo također zbijali iste šale, kako to u većem kolektivu obično biva.

Poziv na razgovor

Kako su nas nadređeni blagovremeno preselili na drugi sprat zgrade u kojoj se firma nalazila, tu nam je svima promijenjen i raspored sjedenja po timovima, pa je spomenuti kolega od tada boravio u drugoj kancelariji sa svojim timom, a ja sa svojim. Svi smo imali takav odnos da posjetimo jedni druge da bi se pozdravili ili razmijenili po neku u vezi posla.

Igrom slučaja, u prolazu prema toaletu svratih do njega i kolegice da ih nakratko vidim. Pozdravih kolegu na način da sam spustio ruku na njegovo rame i upitao kako je, kako ide posao. Odgovor dobih uobičajeno i rekoh da ćemo se vidjeti kasnije na pauzi jer moram da idem do toaleta, a potom sam i otišao. Isti dan, tačnije u večernjim satima mi stiže e-mail s pozivom na razgovor sa HR-om bez ikakvog objašnjenja.

Razgovor u kancelariji i optužba za harassment

Naredni dan dolazim na posao, dobro se sjećam momenta ulaska na glavni ulaz gdje susrećem koleginicu koja me zaustavlja i govori da ne zna tačno šta se dešava, ali da je dotični kolega šetao jučer od kancelarije do kancelarije i govorio svima da sam ga doveo u neugodnu situaciju. Ja u čudu, ništa mi jasno ne bi i zapitah se šta se to desilo, da li sam nešto rekao ili uradio a da toga nisam možda svjestan. Dolazim za svoj stol, otvaram računar, ulazim na aplikaciju za chat na poslu i upućujem poruku kolegi u vezi toga što sam čuo. Zamolim ga da mi objasni da li sam nešto krivo rekao, a on mi na to odgovara da su nadređeni sve pogrešno shvatili i da će im on sve objasniti. Tu se naša konverzacija završava.

Sav u čudu i pod tremom pitam se o čemu je riječ, ustajem i odlazim na zakazani razgovor. Dolazim u kancelariju HR-a, tu poziciju obnaša diplomirana pravnica, pokrivena djevojka koja me odvodi do kancelarije u kojoj će se obaviti sastanak preko web kamere s drugom članicom HR-a, koja se nalazi u sjedištu firme u Austriji. Moja anksioznost počinje da dostiže level 30 000, pa upitam pokrivenu djevojku o čemu je riječ, na šta ona odgovara slijeganjem ramena. Smjestili smo se u kancelariju, uključili su i web prijenos s Austrijom, gdje mi saopštavaju da sam počinio povredu radne obaveze u toku radnog vremena i optužiše me za „harassment“.

Na tren ostadoh bez riječi, što od šoka, što od anksioznog napada.

Nekako sam uspio da dođem sebi i da pokušam da doznam više, šta se tu tačno dešava, ko je mene prijavio i zbog čega. Objasniše mi da sam kolegi nekad prije mjesec dana upućivao neprimjerene riječi kao što su bebo i mili, te da sam ga masirao po ramenu pred svima u kancelariji. Za njih je to bilo seksualno napastvovanje koje je prešlo svaku mjeru. Druge kolege su navodno (po riječima nadređenih) potvrdile to sve pismenim izjavama koje naravno nikada nisam ni vidio. Sada smo tu da se meni presudi. Zabraniše mi da kontaktiram kolegu kojeg su poslali kući kao žrtvu. Cijeli njegov tim se s njim šalio aludirajući na njegovu seksualnost, a on je cijelu stvar svalio na moja pleća da bi sebe opravdao. Da bi dokazao kako je strejt te moralan i uzoran građanin i radnik, ispričao je cijelom kolektivu kako sam ga doveo u neugodnu situaciju i na koncu me prijavio za harassment.

Moja strana priče

I dalje u šoku, ispričah svoju stranu priče – da smo se kolegijalno dopisivali, kao i sa svim ostalim kolegama, da smo sve vrijeme tipkali o balkanskoj muzici i razmjenjivali pjesme u čijim tekstovima je svaka druga, treća riječ bebo i mili. I da sam se s tim istim kolegom, kao i sa svima ostalima, pozdravljao rukovanjem ili spuštanjem ruke na rame u prolazu. Po njihovim reakcijama, vađenju riječi iz konteksta konverzacije između kolege i mene, kao i samom načinu iznošenja optužbe, donosim pretpostavku da smo tu samo zato da bi oni rutinski proveli proceduru, ali i dalje stojim iza svojih riječi i djela u nekoj nadi da su dovoljno razumni da bi nečiju neosnovanu optužbu shvatili ozbiljno.

Meksička sapunica

Suočavanje s kolegom se nije desilo, nisu saslušane obje strane istovremeno, jedini dokaz su bile riječi kolege i drugih kolega koji su pismeno potvrdili navodno masiranje. Po kratkom postupku „oštećenog“ kolegu su poslali kući, dok su mene maltretirali iz dana u dan, da dođem da dam pismenu izjavu u kojoj sam napisao sve ono što sam i prethodno rekao na sastanku. Potom su me poslali kući da ne radim dan prije vikenda. Proživljavao sam traumu od svega toga, pitajući se i dalje šta se dešava i zašto…

Da li se ovo sve zaista dešava… Kao da sam upao u neku meksičku sapunicu. Nakon 10 godina besprijekorne radne etike se pojavi neko i optuži me za nešto što nikada ni pomislio ne bih, a kamoli uradio. Naime, nakon vikenda, saopštavaju mi otkaz zbog „harassmenta“ i u jednom trenutku članica HR-a iz Austrije kaže: „Možda smo pogriješili, ali odluka je već donijeta, žao mi je.“

Teško ti se s rogatim bosti

Shrvan, povrijeđen i istraumiran uzimam rješenje o otkazu i odlazim tresući se cijelim svojim bićem. Ubrzo nakon toga donosim odluku da ću da se posavjetujem s besplatnom Pravnom službom Kantona Sarajevo u vezi s cijelim slučajem. Posjetio sam Pravnu službu, gdje su me zaista primili. Da li je moguće da i kod nas u BiH postoji besplatna pravna služba za zaštitu prava radnika?! Bio sam sretan. Primila me je gospođa pravnica kojoj sam iznio svoj slučaj ili sam barem pokušao.

Gospođa me je polovinu priče kao i slušala, a polovinu prekidala, dok je listala članove zakona. Izjavila je da je sve to jako teško dokazivo da bih išao s bilo čime na sud i da mi je bolje da to sve batalim, uz dobro poznate riječi: „Teško ti se s rogatim bosti.“ Više nije imala vremena za mene, rekla je da ima druge klijente, pa je iza mene ostala prazna kancelarija s gospođom pravnicom i mirisom vruće svježe skuhane kafe.

Dok se pakujem i odlazim odavde razmišljam…

Razmišljam kako su pošteni ljudi samo obični bespomoćnici bez rogova, čijom se sudbinom igraju oni s rogovima jer im se tako može. Uzrok mog otkaza je ne samo kolega koji u homofobnom društvu mora dokazivati da nije gej tako što će druge lažno optuživati, nego i kolege koje pozdrav dvojice muškaraca uz riječi bebo i mili vide kao predmet šale i zajebancije. Svi su se znali zajebavati, ali malo ko je reagirao na nepravdu jer homofobija je OK. Radna atmosfera u firmi je uspostavljena, a ja sam žrtveno jagnje cijele priče.

Još jedno u nizu.

*Fotografije: Unsplash.com
„Blog je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.“

Najčitaniji tekstovi

Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – razvoj događaja od kreiranja Države Izrael do  Jomkipurskog rata 1973. godine
Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Ko će pobijediti čovjeka?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Nindža, zaostala, bezgrešna ili nepropisno pokrivena – lične priče žena s hidžabom u BiH
Zlatna Karika Haris Babić: Ljudi mogu biti uzrok ekstremnih vremenskih pojava
More Stories
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva