-
Ime i prezime?
Zovem se Tea Jagodić.
-
Gdje živiš?
Inače sam iz Banja Luke, a odskoro živim u Beogradu.
-
Zanimanje?
Diplomirani grafički dizajner i digitalni artist.
-
Koliko godina imaš?
Onoliko koliko sam kao mala mislila da sam bliže babi nego ženi. 30.
-
Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?
Kao freelancer ga jedva imam jer mi ponekad disciplina nije jača strana, ali uvijek ga volim provesti s dragim i kvalitetnim ljudima ili pravljenjem novih skica za idući rad. Budući da sam sada i u novoj sredini, volim otkrivati nova mjesta za raditi uz laptop jer sam po tom pitanju hedonista – uz kafu i kreativan rad mora ići i lijep enterijer.
-
Kada si se i kako počela baviti grafičkim dizajnom?
Kada sam završila fakultet za dizajn, mislila sam da se nikada neću baviti s tim ozbiljno jer je tada pojam freelancea bio nepoznat, a ja sam imala problem da budem kancelarijski tip. Sloboda mi je jako važna i nekada krucijalna za stvaranje i nikada nije naišla dovoljno dobra ponuda da me zadrži dugoročno, a bilo ih je naravno, tu sam se ispraksala. Osjetila sam kad je vrijeme da odem u solo vode, gradila odnose s freelance klijentima i dala otkaz. I tako već pet godina živim od dizajna knjiga, svojih radova, raznih divnih projekata s domaćim i stranim klijentima.
-
Kako izgleda sam proces nastajanja foto-manipulacija, koje tehnike koristiš, koliko vremena je potrebno?
Sve kreće od razmišljanja, preko skice do fotografisanja. Fotografisanje traje najkraće, do 15ak minuta, ali zato je smišljanje najteži dio, nekada traje do tri dana. Onda ide još duži ali zabavniji dio – montiranje i obrada u Photoshopu. Taj dio traje od tri sata do 11 sati, ovisi o kompleksnosti scene.
-
Šta te najviše inspiriše u radu i koje motive preferiraš?
Najviše me inspirišu neki događaji ili crne rupe u našem mentalitetu koje me naljute, i u duhu revolta i bunta napravim rad i tako izbacim svu negativnu energiju i frustraciju. Od motiva mi je najbitnije da bude prisutan nadrealizam, sve ostalo je u skladu s određenom temom. Nekada me je inspirisala bol i patnja, ali sada najbolje radim kada sam ljuta i mnogo mi je bolji osjećaj kada je takav rad završen.
-
Po čemu se tvoji radovi razlikuju od drugih, možeš li izdvojiti najdraži?
Mislim da je najspecifičniji detalj taj što fotografišem samu sebe, stavljajući se u poziciju lika u određenoj priči ili sceni, i to ne znači da sebe lično predstavljam u svim radovima. Autoportreti su i dalje nepoznanica ovdje i povezuju se s ego tripovima i narcisoidnošću, ali to nije tačno. Samo postojimo mi kojima je najugodnije raditi sa samima sobom, a ne s drugim ljudima. To ne znači da ne volimo ljude… Ili možda nekad i znači?
-
Gdje na internetu drugi mladi mogu da te prate?
Instagram mi je glavna platforma. Zvanični sajt je u izradi, mada od toliko sfera na kojima sama radim, taj dio ide sporo i teško, ali se nadam da će konačno biti lansiran u 2023. godini s dosta popratnih planova uz to.
-
Kakve su reakcije publike i pratitelja na tvoje umjetnine?
Na moju radost, odavno smo prerasli fazu da se ljudi zgražavaju i osuđuju moje prizore, tamne teme i još tamniju estetiku, ali sada su navikli nakon 13 godina rada. Sada imam divnu raju i zajednicu koja sve razumije i jedva čeka sljedeći rad, i to je takav vjetar u leđa. Smatram da mene ne prate površni ljudi jer površni ne mogu da razumiju ništa dublje, a moji radovi ipak nisu površinsko šarenilo.
-
Cijeni li se umjetnost na ovim prostorima i može li se od nje živjeti?
Ne cijeni se ovdje umjetnost niti s godinama vidim da se situacija mijenja. Da se cijeni kao u normalnom svijetu, mogli bismo doći do toga da se možda čak i živi samo od toga. Tome doprinosi što mi generalno ne znamo šta je umjetnost tačno i šta sve spada pod nju, i tim putem se servira svašta – i što jeste i što je daleko od toga. Svi mi radimo nešto sa strane da upotpunimo budžete mada ja imam sreću što sve čime se bavim je kreativa, a i na osnovu ovih nekomercijalnih radova dobivam sjajne, bitne i kreativne projekte – od knjiga, preko muzičkih vizuala do filmskih i pozorišnih plakata.
-
Koji su tvoji planovi za budućnost?
Ne volim previše da planiram ili da izgovaram to naglas; volim kovati planove u tišini, ali evo recimo šta bih voljela – izložbu u Beogradu, da se predstavim beogradskoj publici kojoj sam nepoznata i dobiti više angažovanja za filmske ili pozorišne plakate jer sam mnogo zavoljela da to radim u zadnje vrijeme.
-
Da li pratiš naš magazin i kako ti se sviđa?
Svaki magazin i portal koji se trudi promovisati mlade i njihove bitne i divne priče treba da se uzdiže i ja vam želim što više čitanja i klikova u moru crnih i degutantnih vijesti od kojih smo više skoro pa otupjeli. Zemlja i region imaju toliko talenata koji su u mraku da toga nismo ni svjesni.
-
Poruka mladima za kraj…
Maknite sve toksično iz okoline, od prijatelja do saradnika. Nezdrava okolina lomi psihu i uništava motivaciju i samopouzdanje da toga niste ni svjesni. „Kada sjediš sa pet debila, ti si šesti.“
*Naslovna fotografija “Olaškanje”, Tea Jagodić art