Vraćanje prirodi – korak nazad ili naprijed?

Slobodan četvrtak protekle sedmice sam obojila odlaskom u Mostar, kako bih upoznala nove ljude, ali ono što me tamo zateklo bilo je i upoznavanje potpuno novog i drugačijeg načina života.

Prije početka htjela bih da si svi postavite pitanje o svom životu i da promislite o istom. Da li smo napredni koliko mislimo da jesmo?

Ukoliko je odgovor ‘da’, nastavite čitati ovaj tekst. Ukoliko je vaš odgovor ‘ne’, opet nastavite čitati.

Danas kada je čovjek dosegnuo tehničko-tehnološki vrhunac i sve konce uzeo u svoje ruke, pomislimo da nema dalje, ali baš tad neko napravi korak više. Upravo su to učinili Ensar i Alen, ali na malo drugačiji način, čime su stavili na vagu pitanje o napretku čovječanstva.

Ensar Džubur (Foto: Edina Čović, KAR!KE.ba)

Ensar Džubur i Alen Turajlić su se upoznali slučajno na kursu Permakulturnog dizajna u Sarajevu, nakon čega su odlučili da svoje ideje i stečena znanja usmjere na formiranje održive permakulturne zajednice u Bosni i Hercegovini, formirajući udruženje „Zemljani“. Vodeći se idejom kako u BiH ima dosta neiskorištenog zemljišta i poslije brojnih istraživanja o najboljim pogodnostima, odabrali su Hercegovinu kao najbolju soluciju gdje bi cijele sezone mogli proizvoditi dobra.

„Danas prevladava sistem u kojem ljudi traže brze pare, zbog čega i cvjetaju banke i kladionice. Monetarni sistem je naopak i čovjeka čini robom i čini da vraća duplo više nego što je uzeo. Oni rastu, a čovjek je sve manji“, smatra sagovornik Ensar.

Kampujući po južnoj Hercegovini i u potražnji za zemljištem, javio im se Slaven Radić koji je besplatno ponudio svoj vinograd od čak 18 dunuma, bez ikakve naknade. „Samo radite i uspijte da zemlja ne propada.“

Permakultura osmišljava i razvija sustave te primjenu etičkih smjernica za projektiranje i održavanje održivih životnih prostora ljudi u skladu s prirodom. Iako relativno mlada, definirana sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dosta permakulturnih praksi dolazi iz tradicije, koju možemo vidjeti kod starih naroda, a koji su najnormalnije koristili permakulturne prakse za uzgoj, prije nego se desila hemijska revolucija kada su farmeri počeli korisititi hemijska sredstva.

Ensar naglašava da to nije „samo uzgoj voća i povrća, već skup alata koji trebaju pomoći čovjeku da dizajnira svoj životni prostor, imajući minimalan utjecaj na prirodu i održive resurse, a da uz minimalne intervencije imamo najviše što možemo dobiti. Prirodni fenomeni poput kiše, sunca i vode se ne iskorištavaju dovoljno“, gdje navodi i primjer: „Ukoliko imamo padinu kroz koju se slijeva kiša, zašto ne bismo iskopali jarak da zadržimo tu vodu i sl. (…) Dakle, svi se elementi mogu oplemeniti permakulturom, uvođenjem takvih i sličnih održivih praksi koje zahtijevaju minimalno truda.“

„Za mene je permakultura oslobađanje čovjeka“

Vjeruju da priroda ima 5 elemenata: zrak, vodu, energiju, zemlju i čovjeka, od kojih se svi oplemenjuju u permakulturi. Stoga se tu i postavlja pitanje ‘kako čovjeka tretirati kao elementa u prirodi’. „Smatramo da je čovjek zastao negdje oko industrijske revolucije, pokušavši da ukroti prirodu, ne razmišljajući da je prirodni sistem onaj koji savršeno funkcionira i pruža mu obilje samo ukoliko on to zna, želi i prakitcira. Čovjek je dio prirode i ne smije gledati na nju kao nešto što treba da ukroti i savlada!“

Permakultura podno hercegovačkih planina (Foto: Edina Čović, KAR!KE.ba)

Na svjetskom nivou se poprilično sve više razvijaju permakulturne zajednice, a kako smatraju, ljudi su na isto natjerani iz ranih razloga (finansijskih, zdravstvenih itd.)… „Kada je bila kriza u Rusiji farmeri, nisu imali novca da kupe hemijsko đubrivo. Tako se za 6 godina vratilo 40 % života u Mrtvo more, a samo zato jer oni šest godina nisu koristili mineralna đubriva“, ističu naši sagovornici. Što se tiče balkanskih zemalja, Rumunija i Bugarska imaju najnapredniju permakulturu, dok od bivših Yu zemalja prednjače Hrvatska i Srbija.

U svom poslu najviše se oslanjaju na lokalne mještane koji ‘znaju kako vjetar puše’. „Niko nije rekao da će biti lako, niti treba da bude lako, a pogotovo da će biti brzo, jer priroda ne trpi brzo. Priroda ima svoj prirodni tempo, kojem bi se čovjek trebao prilagoditi, napominju Ensar i Alen.

„Što više rad i život za sebe, a manje za druge“

„Danas prevladava sistem u kojem ljudi traže brze pare, zbog čega i cvjetaju banke i kladionice. Monetarni sistem je naopak i čovjeka čini robom i čini da vraća duplo više nego što je uzeo. Oni rastu, a čovjek je sve manji”, smatra sagovornik Ensar.

Ekipa gradi i plastenik za uzgoj povrća tokom čitave godine (Foto: Edina Čović, KAR!KE.ba)

„Također, čovjek je jedina vrsta na planeti koja ne živi po prirodnim zakonima zbog čega i ima probleme koje nemaju druge vrste. Stoga je vrijeme da se svi zapitaju i shvate koliko ih njihova svakodnevnica ispunjava, a koliko ih prazni. Ukoliko možete spojiti posao s prirodom, dobijate super kombinaciju. Sve one stvari koje ljudi mogu nazvati poslom i sigurnošću, a koje rade isključivo za sebe, a ne za sistem, državu ili poslodavca, su one u kojima treba da ustraju“, ističe Ensar, koji je za 10 godina promijenio 11 poslova, od grafičkog dizajna, preko novinara do muzičara, ali mir je našao u prirodi.

„Nije da nisam pokušao, svake godine sam pronalazio zanimanja, ali ništa nije bilo dovoljno ispunjavajuće. Tražio sam slobodu, a priroda je ta koja mi je ono potrebno pružila.“

„Tehnologija je dobra, samo je pitanje šta od nje tražimo. Generalni problem je što čovjek ne zna filtrirati informacije, koje mu se svakodnevno nameću, a što je upravo povezano s pitanjem koje sam postavio na početku ‘šta ti je zaista potrebno u životu?’.“

Koliko ćemo dugo nastaviti ovim tempom?

Alen i Ensar napominju da je jedan od ciljeva njihovog Udruženja i širenje znanja o održivim praksama. Imaju u planu da prave što više radionica, seminara, obrazovnih sadržaja… „Da napravimo u suštini taj virus koji već postoji, ali da njime zarazimo što više ljudi, a to je virus želje za slobodom na prirodan način. Nećemo reći bez muke, ali je ogromna razlika kad vas umori računar i kad vas umori fizički rad na zemlji… Ja sam se svaki put nakon oba posla osjećao umorno, ali sam se ispunjenim osjećao samo kad sam radio na zemlji… Na kraju krajeva, u dodiru smo s mnoštvom života i sva čula su aktivirana u prirodi.“

„Mislim da je naše vraćanje prirodi neizbježno, makar nas to ubilo. Jer kad umremo, vraćamo tijelo prirodi, koja će od tebe, mene, nas napraviti sebi hranu. I, ako si crnac, bijelac, i gej, i kinez, i žensko, i muško, hranit ćemo biljke i zemlju. Stoga, naša sudbina je neizbježna, mi ćemo se svakako vratiti prirodi, samo je pitanje, hoćemo li se vratiti dok smo živi ili kad umremo?! A mislim da bi mnogo zabavnije i ispunjenije bilo da to uradimo dok smo živi“, zaključuje Ensar.

Također, Ensar smatra da su prirodni resursi na svom izmaku, te da će nam ovo biti jedina opcija, što ga s jedne strane i raduje. Voli reći da nisu u boljem trenutku mogli početi permakulturni rad, jer je mnogo ljudi koji su nezadovoljni svojim životima, poslovima, trenutnim stanjima, nacionalizmom, šovinizmom, kvalitetom zdravlja, obrazovanjem, te će ljudska muka biti ta koja će natjerati ljude da se počnu baviti prirodnim stvarima.

Tehnologija i priroda

Oni smatraju da nije problem u tehnologiji, već u načinu njenog korištenja. „Tehnologija je dobra, samo je pitanje šta od nje tražimo. Generalni problem je što čovjek ne zna filtrirati informacije koje mu se svakodnevno nameću, a što je upravo povezano s pitanjem koje sam postavio na početku ‘šta ti je zaista potrebno u životu?’. Vjerujemo dosta u mašine i trebamo ih koristiti u pozitivnim svrhama, ali za nešto što nema suštinsku vrijednost, kao slikanje ručka na instagramu, ide veliko NE“, kaže Ensar.

Foto: Edina Čović, KAR!KE.ba

Iako je prilikom našeg druženja izostalo slika ‘za vrijeme rada’, to je zato jer sam i sama radila s Ensarom i Alenom, ali i ostatkom ekipe koja je zaslužna za sve pozitivne utiske iz Mostara. Jedan od njih je i prirodni ručak u bronzinu/ lončiću na otvorenoj vatri. Napomenula bih i Alenove isprike zbog nedostatka izjava, kaže: „Više rada i manje priče.“

Za kraj su poručili „svim ljudima i omladini da dobro razmisle ko su i šta je to što ih ispunjava, jer nijedan čovjek nije isti i najteže je sebe spoznati.“

Volimo pročitati vaše mišljenje...

Najčitaniji tekstovi

Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – razvoj događaja od kreiranja Države Izrael do  Jomkipurskog rata 1973. godine
Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Ko će pobijediti čovjeka?
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Nindža, zaostala, bezgrešna ili nepropisno pokrivena – lične priče žena s hidžabom u BiH
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
More Stories
Sistem na guranje