Malo sam razvukao s ovim tekstovima, zar ne? Probam svesti stvari u ovaj jedan tekst. Nekako, ne volim završnice, ne volim kraj knjige, ne volim kraj filma, a još manje volim filmske nastavke. Do sada sam imao običaj naprosto iskočiti iz čitave igre prije kraja, završni dan Festivala pokupiti se i vratiti u normalno okruženje, bez velikih proslava, vatrometa, pozdrava… Ipak, ove godine, toliko sam uronio u sve ovo da naprosto to nisam mogao da učinim.
Dan 5 (16. 8.)
Na doručku Jakub nam javlja osobe s kojima ćemo raditi intervjue. Nisam dobio redatelja filma “Grain”, ali sam dobio glavnog glumca Ermina Bravu. Nije loše mislim. U tom trenutku dolazi mi i poruka od Antonete Alamat Kusijanović, autorice kratkog filma “U plavetnilu” koji sam odabrao za svoju recenziju kratkog igranog filma. Brzinski završavamo doručak, idemo na drugu grupnu sesiju s mentoricama Danom i Yoanom, gdje dobijam uvid u svoje pisanje. Veoma bitna stvar, kako sam do sada pisao uvijek ono što mi se doimalo zanimljivim u filmu, Yoana mi daje savjet da se fokusiram da to sve bude objedinjeno u jednu cjelinu, da svakim svojim pasusom ciljam na jednu centralnu misao teksta. Jedan tekst, jedan centralni stav izražen kroz analizu različitih dijelova teksta. U prijevodu, mogu ja biti zaluđenik koji želi analizirati film do najsitnijeg detalja, ali ipak u recenziji to sve ne može završiti (u eseju bi moglo, ali u recenziji ne).
Nakon grupne sesije pravac na predavanja Rati Onelija i Želimira Žilnika (Nismo se našikali ali je bio kaos!). A zatim i radio interview s Erminom. I tu lagano ova moja priča dostiže vrhunac. U razgovoru s Erminom saznajem da je on bio prva generacija Talentsa u Sarajevu prije 11 godina. Od Ermina dobijam i finalne potrebne informacije za svoj tekst filma “Grain”.
Zadovoljan odlazim na Pack and Pitch sesiju gdje slušam 6 divnih mladih ljudi kako prezentuju svoje projekte, buduće filmove. Među njima je i Diana, koju sam upoznao prvog dana i s kojom bih trebao raditi intervju. Diana se pokazuje kao vješta producentica, daje sve od sebe da prezentira “I hate Berlin”, film u nastanku koji je light romantična komedija.
A potom drugi intervju dana, onaj s Antonetom. I, gle čuda, tu otkrivam da je i Antoneta bila u prvoj generaciji Talents Sarajevo programa. Ok, da probamo zaključiti stvari onda? Talents platforma koju je Berlinale pokrenuo 2003. godine zaista je urodila plodom. U svega nekoliko dana upoznao sam redateljku koja se takmiči ove godine za studentskog Oscara te je dobila nagradu u Berlinaleu, te glumca koji je izgradio veliku regionalnu karijeru, pojavljujući se u svim bitnijim bh. filmovima u posljednjih 11 godina. Kao vrhunac svega, filmom “Grain” Ermin pomijera svoju glumu na šire, internacionalno tržište. To čini ova platforma – uči mlade entuzijastične filmaše osnovnim vještinama te im nudi poznanstva koja ostaju za života.
A onda, napokon dolazi i dugo očekivani krah. Prvi put otkako pišem, nisam dostavio reviziju tekstova na vrijeme. Moralo se desiti, prije ili kasnije, ali desilo se na SFF-u, na Talents Programu, i to uglavnom jer sam sebi postavio previše obveza. Kako je rok prošao, odlučujem ne poslati na kraju dana ništa, odlazim u kino pogledati film “Undercovered” koji preporučujem svima za gledanje a potom vas ohrabrujem da mi se javite kako bi diskutovali sve dobro i loše u tom filmu.
Dan 6 (17. 8.)
Budim se u 4:15 s navalom inspiracije, brzinski uključujem računar, manično kucam tekst koji nisam poslao na vrijeme i zadovoljan sam, jako zadovoljan onim što imam na papiru. Šaljem tekst mentorici Yoani u 6 ujutro, te već nekad oko 7:15 dobijam odgovor “Vrijedilo je čekati ovu verziju teksta”. Ponosno odlazim na festivalski doručak a potom i na završnu sesiju sa Yoanom na kojoj uređujemo finalne sitnice u mom tekstu. Potom odlazim u drugu prostoriju u Networksu i radim interview s producenticom Dianom.
Vjerujem da će kad izađe, intervju zvučati kao da dvije rock zvijezde improviziraju solidnu komediju na račun filmske industrije. Kad smo već kod komedije, nakon zvjezdanog intervjua, Diana i ja trčimo na festivalski trg kako bi prisustvovali Coffe with John Cleease, velikom komičnom vrhuncu festivala. Pomalo mi je žao Johna, odnosno toga kako mu Trump otima posao, ali sve u svemu sesija je bila vrhunska!
Potom slijedi dodjela nagrada za Pack and Pitch projekte na kojoj sjajni momak iz Crne Gore, Senad Šahmanović, dobija dio financija za svoj prvi dugometražni igrani film Sirin. O filmu ću otkriti samo da je Sirin ime mitološkog stvorenja polužene, poluptice i da jedva čekam da ovaj film bude snimljen. Dianina light romantična komedija nije dobila financije u Sarajevu, ali vjerujem da će “I hate Berlin” projekat biti uskoro prepoznat negdje drugo. Ostatak dana proveo sam u finaliziranju i provjeravanju dva teksta koja sam pisao za Festival (a možete ih čitati na stranici festivalists.com) te sam otišao na veliku završnicu Talents Sarajevo programa. Rastanci, rastanci, rastanci – fakat ih ne volim. Sva sreća pa su mi javili nakon prvog rastanka na Otvorenoj sceni Obala da je prijatelj Arnes Hamzić upravo osvojio Teen Action. Ako se pitate koji je svjetski rekord u trčanju od Akademije Scenskih do Pozorišta mladih, rekao bih da je nešto ispod dvije minute, i ja držim rekord.
Kratka proslava s Arnesom a zatim odlazak na veliku proslavu u hotel Holiday. I zaista, ljudi ne razmišljaju, nitko ne vidi ovo sve kao kraj, nisu svjesni da se sutra rastajemo, svi jednostavno pjevaju, plešu, pričaju i šale se, jer sutra nije ni bitno.
Dan poslije (18. 8.)
Finalni je dan Festivala, Talentsi su otišli kućama, ja se ponovno osjećam kao stranac u vlastitom gradu. Tješim sebe rečenicom iz Casablance “Arman, I think this is the start of a wonderful friendship”. Dobar dio dana sam prespavao; kada sam se probudio otišao sam se još jednom vidjeti s Lerom i Ziher.hr ekipom, upali smo na metalac, pogledali “Baby Drivera” (mada smo propustili priliku da pojedemo cornetto), propustili vatromet (i dalje ne kontamo gdje je bio), sjeli na još jedno piće a zatim se rastali. Hodajući gradom sam prema tramvaju, shvatio sam da je ove noći Sarajevo jedan ogroman party, da svi oni koji mrze festival ustvari ne kontaju šta je festival, kako turistički, tako kulturalno te obrazovno. Šteta što ljude zanimaju porno glumice na crvenom tepihu i proljev tekstovi o tome tko bi trebao a tko ne bi dobiti Srce Sarajeva. Zaista bi želio da i ostali skinu naočale glamura i trača, te uživaju u ovom gradu za vrijeme SFF onako kako sam ja uživao, kao filmski entuzijasta, prijatelj vrijednih i marljivih ljudi, osoba s talentom da izignorira sva sranja koja mu život donosi.