ODGOVORI PSIHOLOGA 29: „Emocionalni prtljag: šansa da razumijemo vlastitu istoriju odrastanja“

Poštovani/e čitaoci i čitateljke, hrabro nastavljamo da razgovaramo o mentalnom zdravlju, našim izazovima, teretima, ali i šansama i načinima kako da imamo kvalitetniji život. Tu sam za sva vaša pitanja.

Iskreno Vaš,
Ognjen Pjano, psiholog

Pitanje broj 89:

„Poštovani, dijete 6,5 godina, prvi razred. Sada drugo polugodište počeli učiti slova, i dođe kući nije sve uradio iz škole, ne stigne prepisati. Kući dok uradimo zadaću i što nije u školi treba bar 2-3 h. Kada kažem da vježbamo slova jedva hoće, uradi malo i kaže umoran, što moram. Danas učiteljica kaže da on povuče nekoliko linija i malo piše pa ostavi olovku, proteže se. Ona mu rekla danas ako do odmora sve ne prepiše neće ići na odmor, i sve uradio, nije spor bio, međutim, nakon odmora ista stvar, nije uradio sve. Pjesmicu naučio kući i kaže nije ga učiteljica pitala, a ona kaže da jeste, da je rekao da je učio i kad je trebao pjevati rekao ne zna, a kući je zna. Ne znam šta da radim više. Bili smo od septembra par puta kod psihologa jer dijete zamuckuje kad priča, kaže sve ok, da je previše stidan, idemo u logopeda zbog mucanja, u zadnje vrijeme logopedica kaže da neće da surađuje. Dijete inače nije išlo u vrtić. Prije 2 godine se rodio braco i on je postao zločestiji i nedokazaniji od tada, ne znam više kako da pristupim.“

Odgovor:

Poštovana, razumijem Vašu brigu i zabrinutost u vezi sa situacijom koju ste naveli. Takođe, veoma pohvalno je da ste poduzeli pravovremene korake poput odlaska kod psihologa i logopeda. Dječiji svijet, koji uključuje mišljenje, emocije, fantazije i doživljaje sebe i drugih, se bitno razlikuje od svijeta odraslih osoba, tako da nikada ne možemo staviti znak jednakosti između psihološkog funkcionisanja odraslih i djece, niti djecu možemo razumjeti na način da im pripisujemo osobine i karakteristike odraslih osoba. Kao značajan podatak bih naveo da se proces mišljenja razvija, usložnjava, kvalitativno mijenja i proteže sve do adolescencije. Takođe, u vezi s tim jeste i obim ideja, riječi i mogućnosti izražavanja sopstvenih emocija i doživljaja, što je na dječijem uzrastu još uvijek u razvoju. Djeca često svoje unutrašnje strahove, dileme i ostale neugodne emocije izražavaju na mnoge načine (npr. igru, ponašanje) koji se mogu razlikovati od načina izražavanja odraslih. Kada navodite konstataciju psihologa da je dječak „previše stidan“ ili logopedice „da neće da surađuje“, smatram da to nije kraj tretmana ili pokušaja. Stid je snažna emocija, u dječijem svijetu može da nanese mnogo muke i ožiljaka, treba je razumjeti i potražiti joj izvor. Takođe, na odraslima je da nađu način kako da pristupe djetetu, kako da razumiju zašto izbjegava saradnju jer i tu emocije i uvjerenja djeteta imaju veliki značaj. Preporučujem Vam da istražite rad BHIDAPA, imate njihovu stranicu na internetu, a koji imaju dugogodišnje iskustvo u radu s djecom i mladima, a samim tim i visoko obučene i profesionalne stručnjake, te da ih kontaktirate i zatražite termin. Do tada, možete pokušati razgovarati s dječakom (prilagođeno njegovom uzrastu), zanimati se za njegov unutrašnji svijet, nježno i polako, bez pritiska. Kada kažete da je postao „zločestiji i nedokazaniji“, vjerujem da je ponašanje na koje mislite neugodno i Vama i njemu, ali ne preporučujem da mu se takve riječi govore, u tim iskazima. Iza takvog ponašanja može da stoji neka njegova neispričana priča, dječija, koju je potrebno razumjeti. Zbog toga Vam preporučujem stručnjake iz BHIDAPA-e. Srdačno Vas pozdravljam.

Pitanje broj 90:

Pozdrav, molim Vas da mi date neki savet. Majka sam dva dečaka od 1 i 3 godine. Sa 20 godina prvi put sam imala napade panike i anksioznost, bila sam jako povučena, sada sam u redu s tim i postala sam drugačija, imam svoje mišljenje, stav… samo me sada muči bes… Nekako sam se vraćala u detinjstvo otkako sam postala roditelj i moje detinjstvo je bilo ok, kako svi kažu, ali i nije… Tek sada primetim da je mama mnogo vikala, ćutala, ljutila se na nas umesto da razgovaramo, nekako je radila stvari lakše za nju. Imam stariju sestru, uvek su me poredili, nisu me pitali ni koju bih školu volela, fakultet, nego sve kao i sestra. Sada se ispostavilo da sam po njima mnogo bolja, racionalnija osoba, spremna da učinim, pomognem. Ali me muči to da kada stariji sin udari mlađeg, ja nekako počnem da vidim svoju majku, vičem, nekad starijeg lupnem po guzi jer ga je baš udario jako s nekom igračkom. Znam da to nije dobro, ne želim da me se deca plaše, želim da ih podržavam u životu da budu dobri ljudi, ali ne znam kako da se nosim s tim situacijama, nešto je u meni što nisam rešila, ali ne znam šta. Stalno žalim za nekim fakultetom, za nekim kreativnim stvarima koje nisam sebi priuštila, a sada živim daleko od familije u stranom gradu, druga kultura, sama s decom, jezik nisam naučila još jer sam s decom sama do 18 h dok muž ne dođe. Stalno razmišljam da li da ostajem u Švedskoj ili da se vratimo, kako ću da vaspitam decu i da budem u toku sa školovanjem ako ne znam jezik u zemlji u kojoj živim, žalim što neću moći da ih vodim u pozorište, mnogo toga… Odgovorna sam osoba, s decom pratim dnevno sve njihove rituale, važno mi je da spavaju na vreme preko dana, uveče ne posle 20 h na spavanje, imamo ritam. Da ne dužim dalje, hvala i prijatno. Nadam se da možete bar neke smernice da mi date.“

Odgovor:

Hvala Vam na detaljnom i iskrenom dijeljenju Vaše priče. Pohvalno je, a i ohrabrujuće Vaše introspektivno nastojanje (pogled u sebe, svoja sjećanja, emocije, misli i nastojanje da se razumiju) da razumijete svoj životni put, odnose u primarnoj porodici, ali i odnose u porodici koju ste Vi osnovali i gradite je. Pokušaću se nadovezati na neke stvari koje ste iznijeli. Nisam siguran na koji način ste prevazišli prve atake panike i anksioznosti, pa i ako su spontano prestali, to je dobro zbog Vašeg daljnjeg funkcionisanja. Psihologija i psihoterapija nam sve više objašnjavaju, na veoma pristupačan, nježan i human način da svi simptomi koje iskusimo ili doživimo (a koji nisu organske prirode) imaju neku pozadinu, izvor, priču, svoju unutrašnju logiku koja ih prati, a koja našem svjesnom pogledu ostaje neprimjećena, nevidljiva ili nejasna. Često u bazi anksioznosti, fobije, paničnih napada otkrijemo neka naša duboka, veoma intimna uvjerenja, fantazije, emocije koje su bile reakcije na svijet oko nas, poput stresnih ili traumatskih događaja u porodici, školi, društvu, državi (po pravilu neugodni, neprijatni, nepodnošljivi, tegobni). Psihoterapeuti nam pomažu da razumijemo šta je to što nam se desilo, a što nas je obilježilo i duboko se utisnulo u nas. Ponekad po prvi put imenujemo neke stvari (teške, neprijatne), prepoznajemo naše emocije, šta ih pokreće, kako nas preplavljuju. Zatim dolazi i ljepša strana – učimo kako da se nosimo s tim emocijama, uvjerenja korigujemo jer se mijenja i naša perspektiva. Sve to, uz temeljnu karakteristiku psihoterapije: odnos s terapeutom, odnos povjerenja, sigurnosti, prihvatanja, sigurnog mjesta. Navodim sve ovo jer ste spomenuli bijes. Prvi korak ste već uradili, prepoznali ste tu emociju i razumijete da kada je Vaše ponašanje pod uticajem bijesa dolazi do neželjenih (za Vas, a stručnjaci to potvrđuju) oblika ponašanja i vaspitnih mjera. Kao druga, veoma bitna stvar, prepoznali ste neke oblike ponašanja kada ste postali roditelj. To je sržno zapažanje gdje i razvojna psihologija ima dobre odgovore. Roditelji s djecom često u svom doživljaju, fantaziji, emocijama mogu da imaju snažne doživljaje, sjećanja na svoje rane godine i odrastanje. Stvar jeste malo složenija i delikatnija kada je sam roditelj imao neka iskustva koja su bila teška, neprijatna, nepodnošljiva. Tada na različite načine svoje emocionalne prtljage donosimo u naše nove odnose: partnerske, prijateljske, pa i roditeljstvo. Kada pogriješimo, važno je da znamo da grešku možemo ispraviti, ali prije svega razumjeti. Mislim da je važno da znate da su to značajni uvidi na kojima možete i trebate raditi dalje. Toplo Vam preporučujem psihoterapijski rad. Možete da potražite na raznim stranicama na društvenim mrežama (Facebook i Instagram) psihoterapeute iz Vaše matične zemlje, te da psihoterapijski rad imate na maternjem jeziku. Sretno!

Najčitaniji tekstovi

Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
ODGOVORI PSIHOLOGA 30: „Riječi mogu da liječe“
Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – arapsko-izraelska normalizacija odnosa i eskalacija palestinsko-izraelskog sukoba jačanjem postojećih i formiranjem novih frakcija otpora
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Intervju s Dušicom Žižić, medicinskom sestrom: „Naše ranjivosti i razvojne krize su i naša šansa za samospoznaju i učenje“
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
More Stories
Književnost mladih: Aleksandra Gligorević