„Opet ona nešto“ i „Lako je njoj, ona je nastavnikova kćer“ – rečenice koje su ispratile svaki moj korak od malih nogu.
Sa 6 godina počinju moje aktivnosti na koje su me roditelji uključili jer sam ih ja željela. Počela sam trenirati ples. Od modernog baleta, hip hopa, show dancea i, nakon 9 godina, moja plesna avantura završila je latino-američkim plesovima. Kroz tih 9 godina putovala sam zbog natjecanja te različitih manifestacija na kojima sam plesala. Usporedo sam postala aktivni sudionik dječjih glazbenih festivala. S pjesmom na usnama i mikrofonom u ruci pojavljivala sam se na pozornicama svoga grada, ali i pozornicama diljem države, kao i van granica iste.
Nastup u mom gradu ispraćen prevrtanjem očima i komentarima
Sve bi bilo predivno kad bih bila negdje drugdje. Ljudi su mi svugdje oduševljeno prilazili punih usta hvale za mene, osim u mom gradiću, Novom Travniku. Kada god bih imala nastup u svom gradu, bio bi ispraćen prevrtanjem očima i komentarom: „Opet ona nastavnikova kćer.“ Također, u školi sam bila odlična učenica, pa bi za svaki moj dobar uspjeh ljudi pronalazili opravdanje rečenicom: „Može ona, lako je njoj, ona je nastavnikova kćer.“ Kao da sam kćer nekog velikog predsjednika i političara, a ne nastavnika glazbene kulture u osnovnoj školi.
Kao kec na desetku je došla srednja škola, udaljena par kilometara, ali tamo su se jednako ophodili prema meni i drugim učenicima.
Nije bilo lako biti tako etiketiran. Nijedan moj uspjeh ne bi bio pohvaljen, nego samo opravdan i potkrijepljen rečenicom koju sam do sada ponovila bar tri puta. Što je najgore, kao „nastavnikova kćer“ sam teže prolazila kod pojedinih nastavnika. Od mene su tražili i više od „puno više“. Tako bih na primjer spremala referat i jako se potrudila oko prezentacije i svega popratnog, a nakon što bih isti prezentirala, dobila bih „debelu četvorku“. S druge strane, moja kolegica koja bi spremila duplo kraći i oskudniji referat bi dobila ogromno oduševljenje nastavnice i peticu, naravno. Zaista mi je bilo teško. I kao kec na desetku mi je došla srednja škola koja je bila 8 km udaljena od moga grada; nije neka udaljenost, ali tamo bar nisam dobivala „debele četvorke“ i nisam nosila etiketu „nastavnikove kćerke“. Jednako su se ophodili prema meni i drugim učenicima.
Dugo me to mučilo i bilo mi je teško podnositi sve to. Nekada bi mi i obična šetnja gradom bila naporna jer bih za sobom čula svakakve komentare. To je utjecalo i na moje samopouzdanje. Međutim, kada bih otišla u neki drugi grad ili zemlju, te imala nastup, bila bih toliko iznenađena pohvalama drugih ljudi jer u svom gradu nisam dobivala tu količinu podrške. Time su mi potpuno poljuljali vjeru u samu sebe, pogotovo tada, s mojih 12-13 godina, kada sam se pokušavala pronaći u ovom velikom svijetu.
Moje aktivnosti što se tiče plesanja i pjevanja počele su se javno gasiti kada sam postala odraslija, zbog različitih obveza. Ali i zbog komentara, teško priznajem.
No, dok sam odrastala, shvatila sam da će ovdje ljudi uvijek imati komentar na bilo koju moju aktivnost te milijun pitanja i potpitanja. Vjerujem da je to zato što su me zakačili od malena s tim, pa ne mogu prestati. Isto tako, i svaki moj tekst koji bude objavljen ovdje, na Karikama, bit će pozdravljen već spomenutim rečenicama. Hvala ljudi! Čitajte i dalje!
Nije toliko teško pružiti podršku nekomu, stisnuti mu ruku i reći „samo naprijed“
Nedavno sam dobila upit kako to da nisam upisala fax, već radim. Zašto to? Vidite, moj tata, nastavnik, mi nije sredio besplatan fax. I ne, nisam ja ništa bolja, a ni gora od drugih zato što je moj tata nastavnik. Ovu etiketu koju ste nalijepili na mene još kao maloj djevojčici ponosno nosim, iako me nekad koštala suza. Jesam nastavnikova kćer i to sigurno jednog od najboljih nastavnika. To je moj ponos. Baš on, zajedno s mojom majkom, naučio me da se trebam truditi i vrijedno raditi da bih nešto postigla u životu. Upravo to i radim – zarađujem za sebe i pomažem svojima, tako što svaki dan radim od 8 do 16 sati, te nakon toga pišem, i radim one stvarčice koje mene ispunjavaju. I ne, tata mi nije sredio posao, pitajte moju šeficu. A, hoću li upisati fakultet ili ne?! Hm, kad odlučim, javim vam. Pa bacite neki klasični komentar. Nemojte me iznevjeriti.
Mada znam da fakultet samo pomaže u tome da postaneš educiraniji i stručniji u svom poslu, ako si među ovim ljudima što sve komentiraju, a imaš završen fakultet, to je pokazatelj da te fakultet ne može odgojiti i promijeniti tvoje razmišljanje i stavove. To te uče roditelji od malih nogu. Tako da možda je bolje i biti bez fakulteta, ali ne biti svakom loncu poklopac. I osoba koja će prokomentirati svačiji životni korak. Možda je bolje imati zdravu obitelj, te zdrave poglede na život, odnose i ljude. Hm. Kako kome?
Jedno znam – nije toliko teško pružiti podršku nekomu, stisnuti mu ruku i reći „samo naprijed“. Ali, drugima je ipak lakše bacati otrovne strelice u vidu zlobnih komentara.
A ja, sada kada radim, pišem, pjevam po kući, prodajem kozmetiku, i opet svašta nešto ja, barem znam da ću ostvariti svoje ciljeve koje sam zacrtala u životu, kao i svi oni koji ne traže za druge ljude opravdanja i komentare koji će ispratiti svaki njihov korak i uspjeh.
Dragi moji ljudeci, puno vam ljubavi šaljem.
Dolje potpisana „nastavnikova kćer“, opet ona nešto.