Refik Hodžić: Naše traume su još uvijek vrlo žive i prisutne

Priče o kaubojskom odijelu, polaroidu, rođendanskoj torti ili staroj hašlami stvaraju jake slike minulog vremena i djetinjstva, kojeg Refik Hodžić s knjigom „Polaroid kauboj“ spašava od zaborava. Pitke rečenice i anegdotalan način pripovijedanja dočaravaju „sporiji“ način života, vrijeme drugačijih djetinjstava i mladosti. Možda su se u tom vremenu ljudi više radovali malim stvarima, možda je kraj jedne epohe mefistovski najavio čovjek koji je prekinuo slavlje u priči „Sretno dijete“. O knjizi, kulturi sjećanja i izazovima našeg vremena razgovarali smo s novinarom, mirovnim aktivistom i piscem Refikom Hodžićem.

Razgovarao: Imran Maglajlić

Knjiga „Polaroid kauboj“ govori sjetnim i nostalgičnim jezikom, na anegdotalan način pišete o jednom djetinjstvu. Užas koji će se desiti devedesetih ostao je na margini, ali nota nadolazećeg pakla se osjeti u pričama kojim dominira idilična atmosfera. Zbog čega ste izabrali baš takav način pisanja?

Bilo mi je važno da u pokušaju da prenesem doživljaj djetinjstva svoje generacije „uhvatim“ način pripovijedanja kojim se u mom kraju pričaju priče, onako kako su pripovijedali Branko Ćopić i Skender Kulenović, naprimjer. Da istovremeno pletem priču tim paučinastim stilom koji može prići blizu magiji jednog djetinjstva ispunjenog avanturama i zadivljenošću svijetom oko sebe, a da ne skriva surovost odrastanja na periferiji obilježenog siromaštvom, nasiljem u porodici i otrovnim naslijeđem patrijarhata. Želio sam da današnja djeca i mladi dobiju uvid u djetinjstvo generacije njihovih roditelja o kojem, zbog rata i potpunog urušavanja društva koji je on donio, ne znaju skoro ništa.

Jednu priču završavate spominjući fabriku „Keraterm“ koja će, kako ste zapisali, godinama kasnije postati planetarno poznata, ali ne po svom asortimanu proizvoda. Kako smo od slavne Kozare, preko Azre i EKV-a, generalno jake jugoslovenske pop-kulturne scene, došli do Omarske, Keraterma i Trnopolja?

Bjesomučnom dehumanizacijom kojom smo komšije i prijatelje sveli na prljavštinu, prijetnju koja se mora ukloniti po svaku cijenu. Nakon što su mediji, političari i vjerske vođe obavili taj prljavi posao, s lanca su pušteni najgori među nama da najkrvavijim, najbrutalnijim zločinima postave nove granice dopuštenog i poželjnog ponašanja u kojima je postalo sasvim normalno ući u kuću dojučerašnjeg radnog kolege, silovati mu dijete, zaklati i njega i njegovu porodicu i prisvojiti sve što posjeduje. Takav čin predstavljen je kao patriotizam, a zločinci koji bi ga počinili kao heroji koji obavljaju najteži posao pravljenja države u ime svih ostalih pripadnika svog naroda. U takvim okolnostima Omarska, Keraterm i Trnopolje su prirodna ishodišta borbe za stvaranje Republike Srpske. Nismo mi tu ni po čemu posebni, kao što ovih dana možemo vidjeti po talasima dehumanizacije koji plave Evropu, Ameriku i ostatak svijeta. Nemojte nimalo sumnjati da izraelski piloti koji danas ravnaju Gazu, znajući da će stotine i hiljade palestinske djece stradati pod njihovim bombama, ne slušaju Nicka Cavea, Soundgarden ili Leonarda Cohena.

U priči „Škola“ dotakli ste se izgleda školskih hodnika koji su bili puni slika Narodnooslobodilačkog pokreta, pa se stiče dojam da je postojala intencija da se u učenike usadi antifašistička epopeja. Nažalost, devedesete će pokazati da je to samo bio pokušaj. Šta danas društveni narativi i školski sistemi usađuju u mlade ljude?

Mislim da urednici i novinari ovog magazina to puno bolje znaju od mene. Čini mi se da je revizionizam, neka forma alternativne istorije, temelj djelovanja današnjih obrazovnih sistema. Zloćudne, zločinačke ideologije se rehabilitiraju i djecu uče da su fašisti bili borci za slobodu. Taj pristup nema za cilj izgradnju neke „bolje prošlosti“, nego signalizira namjere kreatora tih udžbenika da stvore generacije podložne dehumanizaciji drugih kako bi ih lakše mobilisali za potrebe nekih novih bitaka za „našu stvar“. Međutim, ono što je potpuno drugačije u odnosu na vrijeme u kojem smo mi odrastali je pristup informacijama koji mladi danas imaju van školskog sistema. Nemoguće je danas plasirati laži u udžbenicima i očekivati da ih mladi neće provjeriti na internetu, gdje jednim klikom mogu da se uvjere da četnici nisu bili nikakvi borci za slobodu, nego sluge okupatora, koji su učestvovali u ofanzivi na Kozaru, predavali ustašama zbjegove s narodom Potkozarja i zaklali dr. Mladena Stojanovića. Naprimjer.

Kakav je odnos mladih danas prema prošlosti i kulturi sjećanja, konkretno u Prijedoru?

Raznolik. Ima mladih koji su na prvim linijama borbe za istinu i pravo na ravnopravnost, za pravo porodica ubijene prijedorske djece na spomenik kojim bi se dostojno obilježila i komemorisala njihova smrt. Ima mladih koji su s druge strane, koji paradiraju gradom skandirajući Ratku Mladiću. A najviše je onih koji nemaju neki jasno izgrađen ili makar jasno artikulisan stav spram prošlosti.

Refik Hodžić, privatni arhiv.

Jedan ste od pokretača Dana bijelih traka koji se obilježava 31. maja. Zadnjih godina je zabranjena šetnja u Prijedoru koja je sastavni dio tog obilježavanja. Zbog čega se ponovo insistira na zavjetu šutnje?

To je politika koja dolazi iz kabineta Milorada Dodika. Mislim da ne treba previše da objašnjavam da Dodik i SNSD vode intenzivnu politiku rehabilitacije politike Radovana Karadžića i ratnog SDS-a. Osnovni stubovi te politike su negiranje činjenica o zločinima počinjenim nad Bošnjacima i Hrvatima na prostoru današnje Republike Srpske i njihovo pravdanje, a u nekim slučajevima i slavljenje. Potezi gradskih vlasti u Prijedoru su u potpunosti diktirani tom politikom.

U vremenu o kojem pišete vaši likovi se raduju stvarima koje su iz ovog vremenskog konteksta male, a ipak su ljudi s njima bili sretni. To je polaroid, kaubojsko odijelo, ponekad i skromna trpeza uz koju su se ljudi jako lijepo družili. Jesmo li se zaboravili radovati? Ako nismo, čemu se današnji klinci, a i oni malo stariji raduju?

Pobjedama FK Željezničara, koje su ovih dana toliko rijetke da su utoliko dragocjenije. Mislim da je današnjoj djeci teže doseći taj osjećaj radosti koju smo mi doživljavali kad bismo dobili neki poklon, neku materijalnu stvar, jer smo ih mi mnogo rjeđe dobijali pa su imale veću vrijednost. Ali ne treba misliti da smo se mi znali više ili bolje radovati od današnje djece i mladih, naprotiv. Čini mi se da ste vi danas u daleko većoj mjeri svjesni svojih emocija, da ih ne potiskujete i da se znate radovati i velikim i malim stvarima kao i mi. Samo je tehnologija uznapredovala.

Da li je moguće da ljudi u Bosni i Hercegovini, pripadnici različitih etničkih grupa, ponovo stvore harmoničan životni ambijent? Šta je uslov za to?

Naravno da je moguće, ima za to bezbroj primjera kada se razgrne mulj vještački konstruisanog diskursa koji oblikuju politika i mediji. Glavni uslov za normalizaciju odnosa među ljudima je odsustvo straha koji se bjesomučno producira politikama koje profitiraju na sukobu i tenzijama. Naravno, živimo u izazovnim vremenima, temelji poretka koji je uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata pucaju, naše traume su još uvijek vrlo žive i prisutne, one nam oblikuju percepciju tih globalnih potresa, društvene mreže dodatno usložnjavaju ionako haotičan javni prostor. Ali opet, ljudi žive, život, kao voda, nalazi procjepe i probija razne zidove koje gradimo, umjesto da ih rušimo.

Pišete i o životu u inostranstvu. Kakav je proces integracije u drugačija društva? Zašto ljudi s ovih prostora, koji su izbjegli iz svojih gradova, brzo zaboravljaju prošlost? To se ogleda u negativnim stavovima prema migrantima.

Nije to svojstveno samo nama. Nekad mi se čini da je to u ljudskoj prirodi, kao što ona narodna kaže „daleko od očiju, daleko od srca“. Svakom je njegova muka najveća, a čim osjeti da je opasnost prošla i okrene se uspinjanju ljestvicom koju je definisao Maslow, tuđa patnja postaje apstrakcija. Naročito danas, kad nam se čini da svoju dnevnu dozu empatije možemo „ispucati“ statusom na društvenim mrežama i okrenuti se svom poslu i životu koji nam, je li, kvare migranti i razni nesrećnici s kojima ne znamo šta ćemo. Ali opet, veliki je broj ljudi koji rade, djeluju, volontiraju, pomažu slabijima, ugroženijima, druže se, čuvaju prirodu, čuvaju kulturu, ljepotu. Samo ne treba generalizovati.

Je li moguća poezija nakon pakla devedesetih?

Ne samo da je moguća, nego nam je potrebna, njena iskrenost i uzvišenost potrebnija je nego ikada. U to ime, poklanjam vam jednu svoju pjesmu o vremenu u kojem živimo danas:

14. 10. 2023.


Stajao sam u crkvi

Isusa Krista Spasitelja

U Breši

Sa zidova su me gledali apostoli, Juda

Anđeli sa svoda

Isus Spasitelj sa krsta

Krvavu kožu mu izjeda jutarnje sunce

Stoljećima već

Kao da nije bilo dosta

Kao da nikad neće biti dosta

Još krvavih čavala u mekano meso

Još raskomadane djece

Još očinjih krikova

Još, još, još, šta

Kakvo ti je to pitanje

Naravno da je zaslužio

Još krvavih čavala u mekano meso

Još vrelog čelika

Još plamenih oluja

Još raskomadane djece

Naravno da je zaslužio

Još krvavih čavala u mekano meso

Još

Još

Još

Još.

Nisam više mogao trpiti milostive poglede

Ostao sam bos

Pustio sam da mi stopala ljubi hladni mermer

Pao sam na koljena

I uzvratio mu poljupce

Vjekovna hladnoća uglačanog kamena

Tješila me šapatom

Da će sve proći

Da će svi proći

Da će utihnuti svi glasovi

I dječiji plač

I dželatov smijeh

Da mi se

Hvala Isusu Spasitelju

Neće ni za kosti znati

Ali će ostati kamen

Božanski hladan

Za vijeke vjekova

Amin

*Naslovna fotografija: Refik Hodžić, autor fotografije Edin Tuzlak.

Najčitaniji tekstovi

ODGOVORI PSIHOLOGA 30: „Riječi mogu da liječe“
Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Poziv na učešće na konkursu na temu „Nasilje nad LGBTIQ osobama – moja priča“
Zlatna Karika Nikolina Zubac: Volim izazove, timski duh i adrenalin koji košarka donosi
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
Intervju - Amina Omerbašić, JU MSŠ “Hasan Kikić” Gradačac
Intervju - Sumea Žuna, Mješovita srednja škola Zenica
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Intervju -  Marko Knežević, Elektrotehnička škola „Nikola Tesla“,
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
More Stories
Dan kada sam se slomila, uprkos riječima doktora: „Nije ti ništa“