Psihoterapija kao prva stepenica rada na sebi

I dok obilježavamo mart 2021. godine kao mjesec u kome se prije godinu dana prvi put pojavila korona u BiH, tačnije, zabilježen je prvi slučaj, mene misli vode na retrospektivu godine. Šta sam to uradila a da nisam smjela, trebala i mogla? Ili, šta sam pak uradila? Koje sam odluke donijela koje se pokazuju kao ispravne? Krenut ću redom, ispričat ću priču koju vjerujem, nažalost, dijele mnogi i mnoge, ali još šute, boje se reći.

Anksioznost mi se prvi put javila već na trećoj godini studija. Tada je bilo apsurdno da se priča, kao što se danas, 10 godina od tada (2021. godine), priča. Počelo je iznenada. Izgubila sam apetit, osjetila slabost i bezvoljnost. Reklo bi se, baš kao i proljetni umor. Dan za danom, sve manje sam jela i sve manje pričala. Zatim sam i sve manje tečnosti unosila. Izolovala sam se, ostajala sama, bez da mi je iko trebao. Smetali su mi ljudi koji se smiju, kojima je dobro, koji su pozitivni. Stezalo me u grudima svaki put kada bih pomislila da s nekim treba kafu da popijem i da pričam o bilo čemu. Fizička aktivnost se svela na minimum.

Svakodnevne patnje

Zbog obaveza na fakultetu, a nakon toga i ispita, morala sam ustajati iz kreveta, morala sam učiti i odlaziti među ljude. Sada, nakon 10 godina, to vidim kao pozitivnu okolnost. Svakodnevno sam se tjerala da jedem. Ukus hrane je bio nedefinisan i tjerao bi me na povraćanje. Recimo da sam parče pizze jela po dva sata. Rijetki trenuci su bili kada sam se osjećala dobro i kada sam poželjela nešto konkretno da jedem. Ispite sam polagala bez osjećaja sreće nakon svakog položenog ispita, ali nervozu prije ispita sam osjećala na završecima svojih noktiju, kose, trepuša. Sve navedeno je oslabilo. Odlazak na fakultet je bio svakodnevna borba. Tramvaj. Trola. Komercijala. Pomisao na gužvu, na osjećaj nedostatka zraka, na gušenje i pad u nesvijest. Slike su bile tako realne, ali se ništa od toga nikad nije desilo.

Pakao koji niko drugi ne vidi i ne osjeti

Bila sam zbunjena. Nisam znala šta se dešava, zbog čega, šta ne valja sa mnom. Stalno me nešto boljelo. Stomak zbog nedostatka hrane. Tijelo zbog misli koje su razarale moj organizam. Psiha koja je plesala ples sa slušalicama na ušima i muzikom pojačanom na level max. Imala sam samo 21 godinu! Samo. Prolazila sam pakao koji niko nije vidio niti osjetio. Kolegice s fakulteta su svakodnevno hvalile moju novu „liniju“ tijela, moju mršavost i brzinu kojom sam došla do toga. Pitale su za dijetu koja pravi tako dobar, brz i vidljiv učinak. Nisam imala odgovor. Rekla bih samo da ne jedem. I to je to.

Trebale su mi tri godine da potražim pomoć

Tri godine da se suočim i kažem dosta je. Želim da pomognem sebi. Duge procedure u javnom zdravstvu do dolaska do psihijatra, a da ne lažem i moj neosnovani strah od doktora, bolnica, procedura i svega ostaloga, natjerali su me na odlazak kod privatnog psihijatra. Zapravo, bio je to neuropsihijatar, koji je odmah ustanovio dijagnozu, propisao lijek i rekao da se vidimo svake dvije sedmice.

Prvi put sam osjetila olakšanje. Nažalost, trajalo je koliko i leptirov let. Redovna terapija nije bila znak da će sve proći preko noći. Iz dana u dan pojavljivale su se jače nuspojave lijekova, a ja s njima postajala sve bezosjećajnija i odsutnija. Kontrole su bile redovne, ali ne i dovoljne. Savjetovao mi je da nabavim psa. Da trčim ka strahovima, dok na povodcu vodim svog psa. I daaaa…. upalilo je. Pas me tjerao da svako jutro ustanem, dam joj da jede, prošetam je, trčim s njom, igram se. Lenny (tako se zvala) je bila moja pokretačka snaga. Bila je sve. Nakon tri godine, terapija koja se svela na minimum, prestala je da bude potrebna, ali sve uz nadzor i odobrenje neuropsihijatra.

Anksioznost, depresija i korona

Taman kad sam pomislila da je prestala anksioznost s primjesama depresije, javila se bolest koja je zakačila cijelu planetu Zemlju. Covid-19. Strah i neizvjesnost, nepovjerenje i osuđivački stav su postali svakodnevni među ljudima. Svako se svakoga bojao. Od svakoga smo strepili, s pitanjima šta ako ja, ako nekome, ako on meni i tako dalje. Zatvaranje u izolacije, smanjenje mogućnosti fizičke i psihičke aktivnosti je dovelo do ponovnog spoja u nekim sitnim nervima mog tijela. Nesanica je bila prvi oblik javljanja stare prijateljice. Pobogu, pomislila sam, neće valjda opet. Htjelo je i došlo je. Nervoza, nemoć, gušenje, nelagoda među drugim ljudima, bezvoljnost, strah i svakodnevni bolovi u cijelom tijelu. Napadi panike na pomisao šta ako sam pozitivna.

A psiha voli da stvara igrokaze i predstave. Znala sam da do termina za psihologa neću moći doći, jer sve dok si negativan, ne možeš biti pozitivan ni za kakav pregled. Bezizlazna situacija. Pokušavam sve što sam i prije radila, ali ne ide, ne pomaže. Plakanje je postalo kao izduvni ventil na motoru koji je ostario i sve teže funkcioniše, trebalo se pročišćavati sve češće. Obavljati bilo kakve aktivnosti u tom stanju je bilo nemoguće. A onda su psihologinje i psiholozi Brčko distrikta pokrenule kampanju besplatne psihološke pomoći. Sasvim slučajno sam naišla na objavu jednog lokalnog portala, zapisala broj i javila se.

S druge strane je bila djevojka kojoj je sve što sam rekla bilo sasvim prihvatljivo, svakodnevno i obično. U početku su to bile poruke putem Viber aplikacije, gdje sam ju u svakom trenutku mogla pitati bilo šta, ispričati joj osjećaj, tražiti da me smiri, umiri i razumno objasni šta je to što mi se dešava.

Autorica, privatna arhiva

Peškir, ring, travnjak

Ublažavanjem mjera odlučile smo i da se vidimo uživo, popričamo te da dolasci kod nje (Nataše) budu redovni. Ponekad su oni na sedmičnoj bazi, ponekad na mjesečnoj. Po potrebi. Ili prema želji i volji. Ne znam, ali se sjećam još tog prvog puta. Uplašena i s milion upitnika iznad glave. Šta smijem reći? A šta treba da prešutim? Smijem li plakati? O da, tih dana sam izrazito bila osjetljiva i plač je pomagao u pokazivanju unutrašnjeg stanja. Ali, sjela sam i započela priču.

Ko sam, šta sam, čime se bavim, šta sam po obrazovanju i šta mislim da me muči. Onda su krenule suze. Izvinila sam se, na šta mi je Nataša, dodavši mi maramicu, rekla da se ne izvinjavam, da su suze ok, da je uredu da se isplačem i da to nije znak slabosti. Sam dolazak kod Nataše smatrala sam svojom slabošću, svojom lomljivošću i izdajom. Kao da sam predala meč, bacila peškir u ringu ili legla na travnjak jer me protivni igrač ružno pogledao.

Imala sam osjećaj da ne znam da se nosim sa samom sobom i da ne zaslužujem svoje tijelo, svoj um i svoju dušu. Ljudi su u meni i mojim očima vidjeli jaku, hrabru i borbenu ženu, a ja sam pocijepala tu sliku. Tačno sam tim riječima to rekla Nataši, uz suze i nelagodu, mučninu, strah i strepnju. Čekajući da mi ona kaže da mi se otpojila neka žica, da je došlo do kvara i da moram do kraja života tako da živim. Najveći strah sam osjetila kada sam pomislila šta ako me pita od čega je sve to. Ja ne znam! Nemam odgovor! Samo sam loše. Eto tako, bez razloga. A zar se može biti loše bez razloga?!

To je sve tako normalno!

Nataša me pogledala svojim krupnim očima, blago pomjerajući glavu naprijed i nazad. Osjetila je da pričam, govorim, plačem, razmišljam i sama sebi postavljam pitanja u isto vrijeme. Grudvam se s mislima u svojoj glavi i molim samo za trenutak pažnje. Rekla je da će za početak da mi da jednu dubokoumnu misao. Uz osmijeh i lice ožareno razumijevanjem mi je rekla: „Indira, to je sve tako normalno.“ Zastala sam i shvatila da moja stanja nisu bolest. Ja sam zdrava osoba kojoj okolina, pritisci sa strane i nerazumijevanje bliskih osoba naturaju osjećaj manje vrijednosti, straha, neizvjesnosti i borbe unutar sebe s ispravnim i pogrešnim. Ali ne onima koje ja prihvatam kao takve, nego oni oko mene. Borbe s lošim komentarima mojih „prijatelja“, zadiranja u intimu i ljubomorno omaložavanje svakog mog uspjeha.

Nataša me na prvom susretu naučila sljedećim stvarima:

  • moj otac je napravio grešku, ali i dalje mogu i smijem da ga volim, šta god drugi mislili
  • moji izbori su moji i jedino sebi odgovaram za iste
  • biti loše jedan dan je ok i ok je da to drugi vide
  • plakati je uredu, kao i pokazivati emocije
  • željeti biti sama je uredu
  • otići kući poslije posla i odmoriti se, uredu je
  • uredu je biti izolovan neko vrijeme sam sa sobom
  • prerasti neke ljude je uredu
  • reći glasno NE je uredu kao i promijeniti mišljenje, otkazati dogovor i preraspodijeliti prioritete
  • dati sebi priliku da probaš bilo šta, pa makar za sve druge bilo pogrešno, je uredu
  • uredu je da sam umorna, bezvoljna i da danas ne želim ništa da radim
  • biti sretan zbog svog uspjeha, smijati se i veseliti, vrištati na sav glas je uredu
  • podržavati ljude koje svi drugi osuđuju je uredu, jer ih možda vi bolje poznajete…

Niz bih mogla nastaviti na još barem pet stranica o tome šta sam sve naučila, čemu se predala i šta sve izvukla. Ono najbitnije je da sam se naučila brinuti o sebi i svojim potrebama, te da nije isto kada te sluša najbolji prijatelj, majka, sestra, otac, komšija, koleginica i drugi i kada to radi stručna osoba.

Nataša, dipl. psihologinja, TA praktičar

Retrospektiva u ogledalu

Trenutno teče mjesec april 2021. godine. Pravim retrospektivu. Šta sam sve napravila za sebe i na sebi. Od one izgubljene djevojke kojoj su izlasci i ispijanje kafe bili obaveza svaku noć, danas ostajem kući, bavim se ručnim radom i pišem tekstove. Nisam znala da znam, da mogu i umijem. Od djevojke koja sa sobom nije mogla niti smjela biti sama, koja svoje misli nije smjela taknuti, danas leži na podu sobe i skakuće s cvijeta na cvijet svojih misli, od fioke do fioke. Nisam se mogla pomiriti s prošlošću, sa situacijom u kojoj se nalazim, na poslu kojeg ne volim. Danas sve mogu. Biti sebi najpreča. Raditi sve za svoju dušu. Misliti na sebe, biti sebi dobra. Crpiti maksimum od svojih mogućnosti.

Psihičko pospremanje

Od prvog dana psihoterapije sam promijenila pogled na sebe, na svijet i na sve što me okružuje. Čak sam zavoljela cvijeće i kuhinju. Strah od neuspjeha me ostavljao ukočenu na jednom mjestu. Obaveze oko posla i kuće su bile sve ono što sam radila, nikakve nadogradnje, nikakvo ispitivanje mogućnosti i granica. Danas, godinu dana od početka psihoterapije, pohađam tri obuke – jednu sam uspješno završila sa završnim istraživačkim radom. Pisala tekstove koji su nagrađivani i koji su dobijali pohvale i zahvalnice. Bila sam angažovana kao predavačica na radionicama za žene, te kroz to naučila koliko je bitna moja podrška drugima. I dalje idem kod frizerke i kozmetičarke barem jednom u dva mjeseca, da se fizički pospremim. Psihički se pospremam češće, jer je bitnije. Postala sam pozitivnija, dajem maksimum od sebe, znam koga ne želim u svojoj blizini i tačno uviđam šta ne želim od drugih. Dokle mogu drugi ići, a dokle mogu i želim ja.

Psihoterapija je jedna od najvećih pokretačkih snaga u mom slučaju

Svakodnevni napredak, svakodnevno upoznavanje sebe i svojih mogućnosti, skrivenih talenata i tajnih htjenja. Nije uredu da ste 5 od 7 dana u sedmici loše bez opravdanog razloga, događaja ili doživljaja. Nije normalno da tuga prevladava u vašem životu. Nije ispravno da trpite osjećaje koje ne razumijete, koji vas jedu, narušavaju vam život i ometaju svakodnevne obaveze. Mentalna bol je bol kao i fizička. Ne trpite ju. Psihoterapija je put k izlječenju! U vrijeme trenutne pandemije psiha je opterećena više nego što možemo podnijeti. Zato, ako osjećate potrebu, okrenite broj dostupnih službi, javite im se, dogovorite sastanak. Pomozite sebi!

Najčitaniji tekstovi

Jednog sunčanog dana u aprilu jedan čiko je ostavio mladu djevojku u bolu
Elma Omersoftić, psihoterapeutkinja: Kada igramo igre, izbjegavamo stvarnu intimnost i bliskost s drugim ljudima
Poziv novinarima/kama, medijskim aktivistima/cama, studentima/cama – Sa politikom na TI!
Provjeri svoje znanje – Kviz o odnosu politike i ljudskih prava
Poziv foto-novinarima/kama i freelancerima – Novo lice lokalne politike!
Borba s koronavirusom: Kako izgleda rad u COVID ambulanti?
Dr. Nina Krajnik, lakanovska psihoanalitičarka: Nesvjesno – najvažnija knjiga koju možete pročitati
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
10 blockbustera koji bi mogli obilježiti 2017. godinu