Jedna neobična i inspirativna priča dolazi nam iz Hercegovine, tačnije iz naselja Pješivac kod Stoca, u kojem tri sestre Danijela, Daliborka, Ivona i majka Mara Džakula same vode veliko imanje te godišnje proizvedu četrdeset tona voća i povrća. Poljoprivredom se bave skoro cijeli život, a sve je započeo njihov otac i muž Ivo Džakula na kojeg su najviše ponosne.
„Otac je taj koji je stvorio sve što danas imamo. Vizionar i zaljubljenik u prirodu. Prije tri godine tata je preminuo od posljedica kancerogene bolesti. To nam je bio najteži period u životu, ali smo skupili snagu i nastavili tamo gdje je on stao. Za života je prenio na nas ljubav prema ovome poslu. I eto, danas smo tu gdje jesmo“, u razgovoru za „Karike“ kaže Danijela.
Danijela za sebe kaže da je sanjar i romantičar, veliki emotivac, nježna duša, ona koja nikada neće prestati vjerovati u ljubav, snove, bolje sutra i dobro u ljudima.
„Mi smo krhke i nježne žene koje rade to što rade iz ljubavi prema ocu i mužu. Radimo tipično muški posao i dodali smo mu onu žensku emociju. Možda smo pomalo čudne žene, ali eto to smo mi“, ističe naša sagovornica.
Veliki posao
Kako izgleda njihov radni dan uveliko ovisi o godišnjem dobu. U proljeće i ljeto baš i nemaju previše slobodnog vremena.
„Startamo s berbom jagode i trešnje. Radni dan počinje u pola sedam ujutro (mojoj mami počinje još ranije). Priprema ambalaže, berba koja traje do četiri sata popodne, zatim utovar, predaja robe na tržnici u Čapljini, organizacija za sutrašnju berbu, radnici, marenda…“, priča Danijela.
Dodaje da im je posao nešto lakši kad krenu berbe breskve, kruške, smokve, nektarine, šipka i rog paprike.
„U tim berbama nemamo radnike pa nam je samim time i manje obaveza. Veliki je to posao, navodnjavanje, zaštita, prihrane… Ali evo jesen i zima nam je nešto mirnija i s manjim obimom posla. Imamo zimske rezidbe, gnojidbe i zaštite, ali i dosta slobodnog vremena. Moram priznati da mi je teško opisati jedan naš radni dan, previše toga ima za nabrojati“, govori vrijedna Danijela.
Ne može biti teško
Kako kaže, ponosna je na njihovu upornost i ljubav prema radu te činjenicu da ne odustaju i da se bore.
„Ponosna sam na majku koja je veliki radnik i svoje sestre. Također, sretna sam i što imamo dobre odnose s ljudima s kojima surađujemo, a tu bih istaknula otkup na tržnici u Čapljini te ‘Savjetodavni poljoprivredni centar Gaj’ i našeg Eldina Brkana. Ove godine sam veoma ponosna i na nasad jagoda plasteničke proizvodnje, te na nasad rog paprike“, riječi su naše sagovornice.
Iako se bave fizički teškim poslom, ove uspješne farmerice to ne doživljavaju kao nešto „teško“ već kao sastavni dio života.
„Dugo smo u tome pa se valjda stekne i kondicija. Mene taj posao psihički odmara, pa nekako zanemarim fizički umor. Puno bi mi teže palo da moram raditi u nekom zatvorenom prostoru osam sati dnevno. Ako voliš to što radiš, onda nije i ne može biti teško“, podcrtava Danijela.
Izgubila se čar sela
Prema njenim riječima, ako se nešto radi iz ljubavi onda ne može biti neuspješno.
„Što se tiče poljoprivrede, definitivno ne možemo pričati o nekom materijalnom uspjehu. Onog momenta kad se pronađeš u nekom poslu, kad radiš to što voliš, kad daš najbolje od sebe, tog momenta si uspio. Mi smo ove godine imali dva udara grada, poprilično je oštetilo voće, ali ja to ne mogu i neću da gledam kao neuspjeh. Dali smo sve od sebe i sanirali štetu koliko smo mogli. I to je uspjeh“, ističe ova čestita djevojka.
Danijela dodaje da danas ni selo više nije tipično selo kao nekada, te da ima sve pogodnosti kao i grad, ili bar većinu.
„Meni ponekad čak i žao bude što je to tako. Što se izgubila ona čar sela i seoskoga života. Sve manje ljudi ima koji se bave poljoprivredom, stočarstvo je skoro pa izumrlo, od životinja najčešće imamo kućne ljubimce. Ništa to više nije onako kako je nekada bilo pa samim tim ni doživljaj ljudi sa sela nije isti, to su sada većinom ljudi koji tu žive, a rade negdje u gradu“, priča naša sagovornica.
Niko ne pita
Smatra da su poljoprivredni proizvođači u Bosni i Hercegovini prepušteni sami sebi i da nemaju apsolutno nikakvu podršku od države.
„Evo konkretno ove godine, dio naših poljoprivrednih proizvođača je pogođen proljetnim mrazom, ljudima su doslovno cijeli nasadi voća stradali, to su ogromne štete, a ti ljudi nisu dobili nikakvu novčanu nadoknadu ili pomoć. Tu ima porodica koje žive isključivo od poljoprivrede. Ti ljudi bez obzira na sve moraju da rade i gnojidbe i zaštite za iduću sezonu. A kako i kojim novcima, to ih nitko ne pita“, govori Danijela.
Naglašava da je ove godine grad koji je padao jako oštetio sve poljoprivredne kulture te su nastale ogromne štete, ali da je država slijepa na sve to.
„Imaju neku proceduru za proglašavanje elementarne nepogode za koju je skoro pa nemoguće ispuniti uvjete. Doslovno bi trebao cijeli jedan kanton da strada pa da se proglasi elementarna nepogoda pa da onda to odobri veći federalni nivo. Djeluje kao da je država zaštitila sama sebe od po njima valjda nepotrebnih izdataka“, mišljenja je naša sagovornica. Kako kaže, da bi stvar bila još gora, potiče se uvoz, najviše iz Srbije i Albanije. Ove dvije države imaju dosta niže troškove proizvodnje hrane i onda naši proizvođači jednostavno nisu konkurentni.
„Prošle godine je na taj način cijena breskve oborena na 0,5 feninga. I na tu cijenu smo mi kao proizvođači u debelom minusu. Neki poticaji postoje, ali nerijetko se dešava da završe u pogrešnim rukama. Ja to volim slikovito da dočaram, pa kažem da ih dobiju oni sa saksijama na balkonu“, ističe Danijela.
Tatin potpis i lik
Ove godine krenule su s preradom voća i povrća.
„Radimo džemove, sokove, likere, kisele salate. Ako nam se posreći i ako bude tržišta za tu i takvu robu, onda bi bilo nekih planova što se tog dijela našeg posla tiče. A što se tiče voća i nasada, plan je održati već postojeće jer smo dosta toga obnovili u prethodnim godinama pa bi u ovim narednim trebali ubirati plodove s novih nasada trešnje, breskve“, kaže ova mlada farmerica.
Dodaje da su uvijek spremne probati nešto novo, bilo da se radi o novim sortama ili novitetima kod same prihrane i zaštite voća.
„Ako dobijemo priliku isprobati nešto novo, nećemo je propustiti. Ima još jedna stvar na koju sam ponosna, a to je pokušaj brendiranja našeg voća. Na ambalaži od voća imamo tatin potpis, a na ambalaži od voćnih prerađevina također imamo tatin potpis i lik u obliku pečata ili grba. Bilo bi mi veoma drago da naš brend bude prepoznat. Tako bi na neki način ocu vratila mali djelić onoga što je on meni i nama dao. Time bi mu rekla ‘hvala ti’“, govori Danijela.
Ogroman potencijal
Žao joj je zbog sve većeg odlaska mladih iz domovine za koji smatra da je posljedica loše ekonomske politike.
„Ja sam uvijek za opciju ostanka i borbe ali ne krivim mlade što odlaze. Jednostavno, ovdje ne vide perspektivu. A toliko toga nam je bogomdano. Evo konkretno kod nas u Stocu. Mi imamo ogroman potencijal za napraviti nešto u poljoprivredi, ogroman potencijal za turizam. Stolac je doslovno muzej na otvorenom. Ne znam, stiče se dojam kao da se s namjerom pokušava uništiti svaki pokušaj napretka“, kaže Danijela.
Danijela je odlučila ostati u Bosni i Hercegovini i čekati neka bolja vremena, a željela bi i da druge mlade osobe ostanu ovdje i da se bore.
„Svi možemo da se borimo i da damo svoj mali doprinos za opće dobro. Puno mi imamo mladih i sposobnih ljudi koji se mogu aktivirati u svim segmentima društva pa čak i u politici. Promjene su nužno potrebne, a promjenu mogu donijeti samo mladi i neiskvareni naraštaji. Zbog toga bi mi bilo drago da ostanu, da pokušaju promijeniti nešto nabolje. Mali ljudi mogu učiniti velike stvari. Ostanite!“, zaključuje Danijela Džakula.