Ustajem nakon neprospavane noći i po navici počinjem da skrolam po Fejsbuku. Bezbroj nevažnih informacija, fotografija, izražavanja mentalnih s(t/r)anja, perfidnih poruka prijateljima i neprijateljima, liječenja kompleksa, frustracija, uzdizanja tuđih loših postupaka, zarad minimaliziranja svojih, itd… Sakupljamo lajkove na račun tuđe bijede, misleći da smo dobri ljudi, ili da ćemo postati popularniji u virtuelnim prostranstvima. Moja profesorica matematike imala je divan izraz kojim bi opisala taj fenomen praznog čovjeka – ništica. Da, ništica, bez ikakvog dodatnog objašnjenja.
Postala sam ravnodušna prema svemu i apsolutno me ništa ne fascinira, niti mi privlači i zadržava pažnju. Prevlačim prstom preko, kao da želim da saperem sav taj jad ljudskog bitisanja. No, jedna fotografija mi zadrža pažnju. Prelijepa fotografija jeseni u Parizu. Poslužila je kao naslovnica tekstu koji predstavlja Karakašev roman „Sjajno mjesto za nesreću“. Brzo sam otvorila tekst. Umjesto da čitam, počela sam da evociram uspomene sa svog putovanja u Pariz. Bilo je vrlo čudno. Plakala sam pet dana bez prestanka. Pariz je tragično mjesto. Pariz je tužan, i mračan, i prljav, i neiskren, i negostoljubljiv, i otuđen, i ne miriše, i nema dušu, i ne može da zagrli, i sija lažnim sjajem. Pariz je odvratan.
Jelisejska polja nisu mirišljava ni olistala. Blatnjava su i posuta krupnom kaldrmom koja žulja cipele. Iz najpoznatijih parfumerija se ne šire mirisi. Ako želite odsjesti u restoranu i kafeteriji, morate potrošiti pola dana, kako biste bili usluženi. Veliki luksuz, uzmemo li da aranžman predstavlja samo pet punih pansiona. Umjesto toga, zadovoljila sam se ukradenim hljebom iz hotela i Gavrilovićevom Srijemskom.
U Parizu nema Parižana iz priča, knjiga i filmova. Pariz je danas nešto drugo. Za pet dana boravka, vidjela sam samo jednog uglađenog gospodina sa šeširom i novinama ispod ruke. Svi ostali su bili tako tragični, otuđeni, s pogledima koji su zurili u daleko, daleko nigdje. Stalno pada kiša, natapa kosu i odjeću, i čini da se osjećaš još jadnijim.
Ajfelov toranj je raskošan samo na fotografijama. Iz bliza, to je korodirana hrpetina gvožda oko koje se neprestano okupljaju histerični turisti, bez osnovne kulture i manira, koji će gaziti preko živih i mrtvih u pokušaju da naprave najbolji selfi. Čaša šampanjca na vrhu je skromnih 17 eura. Jasno, nisam podlegla toj brlji. Djedova šljivovica je bila pri ruci.Pariz nije Pariz iz Balzakovih i Remarkovih romana. Pariz nije ni Pariz iz Kišovih fleksija. Pariz je Sjajno mjesto za nesreću.
No, svi mi možemo da se poistovjetimo s Parizom, i sve oko nas može da postane Pariz. Pod uslovom da eliminišemo onu priprostu gomilu, čiji je život Švicarska. Tako smo otupjeli i postali površni. Ne vidimo i ne čujemo. Ne osjećamo. Marshal Mc Luhan u knjizi Razumijevanje medija je govorio o tome kako imamo svoje produžetke koji se nastavljaju u prostoru. Čitajući to, zamišljala sam nas kao velike hobotnice čiji krakovi dodiruju drugu osobu, miluju je i empatično primaju u naručje. Da li smo biološkom mutacijom izgubili ove produžetke, ili smo ih izgubili zahvaljujući tehnologiji, koju on okrivljuje za svu površnost. Ne znam.
Osoba pored nas može da se raspada, da nam uzaludno šalje signale, vapaje i pozive u pomoć… mi to nećemo čuti niti osjetiti. Vidjet ćemo samo njen osmjeh i status na društvenoj mreži o tome kako ima sjajan i uređen život. Kao i u Parizu. Niko neće da vidi prizore beskućnika koji piju i spavaju na stanicama metroa, migranata koji u čergama žive ispod mostova i podvožnjaka, niko neće da vidi mase nesretnih i zamišljenih lica koja beznadežno tumaraju ulicama grada bez volje, novca, osnovnog ličnog integriteta i higijene… Niko neće da vidi stvarnost.
Ni Karakaš, ni ja nismo doživjeli Kišov Pariz. Cijenim da je za sve kriva Paskal Delpeš.
Fotografije: Yanxi Wu
