Koliko ste puta u životu čuli izjave poput: “On je imo neku bolest – nije mogo silaziti niz stepenice” ili “Vjetar joj je propuhao kroz uši dok je bila mala pa sad ima epilepsiju” ili pak “Osušili su mu se bubrezi jer nije pio kozijeg mlika”? Ako ste iz Bosne, vrlo često. Ovakve situacije se tamo dešavaju na dnevnoj bazi. Nažalost, zbog nezgodnog geografskog položaja i nepristupačnosti bosanskog naroda, znanstvenici ne bilježe ove slučajeve, pa ih ni ne nalazimo u stručnoj literaturi. Ali ih nalazimo u srcima tih ljudi. Možda je nešto u zraku.
Jedan od tih ljudi je i naš mladi Junuz koji se probudio jednog jutra sa užasnom boli oko trtične kosti. Ništa mu nije bilo jasno. Ostao je dugo ležati u krevetu i razmišljati o mogućim uzrocima. Siguran je, nije dizao ništa teško, niti je bio pogrbljen predugo. Znaju ga nekad uloviti leđa poslije dugog usisavanja, ali debeli sloj prašine na podu i ko zna čega još su ga uvjerili da to nije uzrok. Gurnuo je ruku pod pidžamu da provjeri je li odrezao etiketu iza lastike, ali i to je bilo uredno odrađeno.
Junuz je bio student medicine, na Medicinskom fakultetu u Ljusini i kako je već bio pri kraju svog studija, mogao je polako razmišljati poput pravog doktora. Ipak, nesiguran u sebe, odlučio se obratiti svojim profesorima i ispričati im sve o ovoj neugodnoj, neuobičajenoj jutarnjoj situaciji. Morao je to ispričati svima. Možda postane novi fenomen. Zamišljao je naslovnice Dnevnog avaza dok je navlačio već prljave hlače: “Preminuo mladić od boli poslije sabaha”, “Ljusinski liječnici ušli u uži izbor za Nobelovu nagradu za mir jer su uspjeli smiriti pomahnitalog adolescenta sa nevjerovatnom dijagnozom”, “Ispovijedi mladog Kladušanina: Vrištao sam od boli ali nisu me čuli”. Možda uspijem šta nasrati i po Bakiru, pomislio je.
Nije mogao normalno doručkovati zbog okolnosti u kakvim se našao. Iako mu je babo uvijek govorio da ne smije jesti stojeći, danas je prekršio to pravilo. Nada se da ga šejtan neće primijetiti. Trbuha punog džema od šljiva, otišao je na faks.
Doktor mu je priredio detaljan pregled prilikom kojeg se redovno savjetovao s njim.
“Kolega, vi ste to učili ove godine. Vama je friškije znanje neg meni he-he.”
“Jes profesore, al kad ne vidim ja to iza leđa pa ne mogu reći.”
Ispipao mu je štitnu žlijezdu, mjesto iznercije mišića bicepsa, kožu 2 i po radijalna prsta te malo povrh grudi. Poslušao mu je disanje i srce, izmjerio temperaturu, visinu i težinu i obrisao znoj sa čela. Osjećao se kao pravi detektiv koji nikako nije mogao doći do svog odgovora.
“Meni ništa nije jasno”, odgovorio mu je doktor. “Sve je kako treba, školski, a jopeta nešto nije u redu. Jeste li sigurni da vas boli baš tu?”
“Uh, jesam li siguran, kako neću biti siguran brete. Jedva hodam od bolova.”
“Je li zato ječite?”
“Aha, lakše mi je nama kad ječim.”
“Nažalost, dragi kolega, postoji samo jedna osoba koja bi vam mogla pomoći u ovom trenutku. Moje ruke su svezane, kako bi rekli oni na talavizoru.” Tužno ga je pogledao i dodao mu papirić na kojemu je pisalo “Pripravci, bioenergija i ječmeni izdanci – kv. dr. Medžid Mudžihafizbenčić-beg-Hasanmahmutkovačević”
“Doktore, jeste li sigurni da on ima ono što meni treba?”
“Vjeruj mi sine, moja žena je nedavno bila depresivna. Zvao sam cijeli Zavod za psihijatriju, sve odreda i nisu joj mogli pomoći. Jedva je nagovorio da ode kod Medžida. Sad joj je pravo, jedva čeka. Ondak ja svaki petak poslje džumaja nju odrenem do gori, bude sat dva i bogam pješke dođe sama, ne trebam joj ja nikako.”
“Doktore, ako vi tako kažete. Vaše mišljenje mi je najbitnije od svega.”
A trtica je ostala netaknuta.
Nije vjerovao u alternativnu medicinu pa je ipak je zaguglao: kronična bol iza leđa.
Kronična bol je još uvijek preveliki zdravstveni, socijalni i gospodarstveni problem da bi se smjelo ignorirati bilo koji oblik moguće pomoći, pa i one izvan oficijalne medicine.
To je to. Cijeli svijet mi govori da idem ravno kod Medžida, pomislio je.
Bio je mlađi nego što je očekivao. Ispijeno mršav, sjedio je u svom bijelom mantilu okrenut prozoru. Na stolu iza njega u čaši se sjajio pripravak od bog zna čega. Iz njega su izlazile pare koje su imale miris na svježe okačeno višalo pastrme.
Junuz mu se predstavio, ispričao sve o ovojutarnjim tegobama, ispustio je suzu ili dvije, ali muški. Medžid ga je slušao vrlo pažljivo, kao da je htio razumjeti svaki slog njegove ispovijedi.
“Ovo je jako složena stvar. Odavno nisam imao nekog poput tebe. Naravno, dragi moj Junuze. Postoji par zahvata koje preporučujem svim ljudima sa sličnim dijagnozama.”
Spustio je glavu i iz ladice izvadio već spreman papir. Junuz je naglas čitao:
“Sjesti na stolicu u kuhinji tako da ti 64% tijela ostane pod kutom od 143 stapena a ostatak pod 26. Podiganti nogu i ispraviti je u 90 stapeni, zatim s 3 prsta (mali, domali i kažiprst) blago umasirati u bolno mijesto tako da: 3 puta okrenti u smjeru kazaljke na satu, 4 puta u smijeru zvjezde sjavernjače ali tamo gdje je na nebu kad ima zrelih šljiva u bašči i ostalih 12 puta u bilo kojim smijerovima dok godic oni nisu okomiti na prethodna dva. Pritom je obavezno pajziti koji je mijesec ugodni – parnim mijesecima se ove vježbe izvode sa preostala dva prsta u smjeru suprotnom od smjera obrnutog od kazaljke na satu.”
Pogledao je Medžida pomalo upitno, ali sudeći po njegovom izrazito ozbiljnom licu prihvatio je list i stavio ga u džep.
“Znaš, nisu svi dovoljno hrabri da se odmah obrate doktorima u bolnicama. Znaju bolje od toga. A i manja je bruka doći izravno kod mene. Moram te razočarati kad ti kažem da nisi jedini koji mi se obratio s ovom dijagnozom.” Pogledao ga je ravno u oči i rekao najprisebnije što je mogao: “Bojim se, Junuze, da imaš rak tekućeg mozga”
Junuza je cijelo tijelo oblilo hladnim znojem. Mozak mu je radio tristo na sat. Položio je anatomiju na drugom roku, ali se i dalje nije mogao sjetiti dijela mozga koji je tekući. Patologiju na trećem kod Salkićke a ona je najteži ispitivač. Opet, valjda Medžid bolje zna od njega.
“Kako je to ikako moguće, Medžide? Pa jeo sam samo iz majkine bašče već četiri godine i prestao sam pušiti sa dvanes godina! Izbjegavao sam sve kancerogene tvari i puno treniro basket!”
“Jebi ga, Junuze. Mora da si sušio robu na suncu. UV zrake su kancerogene.”
“A jebem ti, kako mi je to promaklo…”
“Ali ne brini se, zato sam ja tu. Samo ponovi ovo što sam ti rekao svako jutro kad se probudiš i svaku večer prije spavanja. Proći će te za trinaest dana. Samo uz to popij i svježe jaje koje je odstalo na suncu par sati. Malo će te proćerati, ali je dobro za zglobove.”
Junuzu su se oči napunile suzama. Izvadio je svoj studentski novčanik i istresao sve što je imao u njemu. Čak je iz njega ispao i kupon za 20% popusta u Konzumu. Sva sreća pa su rođaci bili darežljivi za bajram.
Putem do kuće razmišljao je o tome kako ljudi moraju biti zahvalni što žive u ovom dobu. Tek je dvadeset i prvo stoljeće, a mi imamo lijekove za sve bolesti koje možeš zamisliti u glavi, i sve to zahvaljujući ljudima poput Medžida. Sve što ti treba je lagana masažica na pravom mjestu.
Međutim, postoji jedna stvar koju ni obični doktori, a ni naš Medžid ne mogu objasniti:
“Šta se tačno masira ako si po prirodi šupak?”
