Ivona Grgić – Tvoje ruke

Kratka priča Ivone Grgić pristigla na naš kvir umjetnički konkurs Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta.

Selo Rahimići 1964. godine

Visi l’ mu?

Žao mi je! Visiće drugi put ako Bog dadne– izusti seoska babica krvavih ruku i pogleda u izmučenu porodilju.

Sad kad smo same da ti k’o sestra sestri reknem, nemoj mi uzet za zlo, al’ ti bi trebala nešta preduzet’. Muško se pravi…

Reci!– frknu beznadežno žena. Reci, ako za Boga znadeš!

Nek onaj tvoj obuje rudarke pa u njima, znaš već… Ljepojka, nemaš šta izgubit’. Čet’ri šćeri su prikoviše. Nema bez muška dijeta spasa za ženska.

Jesi i ti tako?

Eno mi sinova k’o jablanovi.

Ljepojka, žena ne baš lijepe vanjštine, nadimak joj prišili zmijski, seoski jezici još kad je bila mala, posluša babicu i lako nagovori muža na prečicu do muškog djeteta. Za nepunih jedanaest mjeseci se rodi sin, a babica bi nagrađena. I kako to u selu vazda biva, svakog čuda tri dana dosta, pa se Ljepojkin život poslije rođenja sina ništa značajno i ne promijeni, samo što pojedini odvadiše malo od uvreda na njen račun, ali sasvim malo. Znala je Ljepojka dobro da je muško dijete kao i ljepota – vrednovano samo onda kada ga nemaš. Djetešce je raslo, a majka k’o majka, zadojena krivim uvjerenjima, vazda mu je sa strane ostavljala najbolji zalogaj i najmolećiviji dio molitve je bio uprt nebesima baš za njega. Kako je rastao, sve su se više uočavale osobine koje ne priliče muškom djetetu – kosa mu je bila kovrdžava i plava, oči vodnjikave, uokvirene gustim, uvijenim trepavicama, ten isuviše blijed, a figura, kako selo ispovijeda, hafifna. Djeca su ga častila riječima: Curice, curice. Kad ovo Ljepojka ču, ošiša dijete na ćelavo, ali ne lezi vraže, nakon toga izbi, čini se, još svjetlija i svilenkastija kosa. Onda je priučenu frizerku zamolila da mu stavi kiseline za hladnu trajnu po tjemenu ne bi li se malo prorijedila vilenjačka griva – prvi znak ženstvenosti. Otpalo je dosta kosice, pune šake viče frizerka, ali se tjeme još više pobuni, pa niče najneukrotivija dlaka među ljudskim dlakama, dvaput deblja od prijašnje. Dječaka kako je rastao više nisu zvali curice, jer je to seoskoj dječurliji bilo predugo, pa ga nazvaše Cuki. Uvijek ga je od drugih branio Velija Osmanov, muškić u pravom smislu te riječi, a Ljepojka je insistirala da se Cuki s njim druži, jer se potajno nadala da će uz nekoga kao što je Velija i njen Fahro pokupiti makar koju mušku osobinu.

Polahko, ček samo da u cure krenu…ispovijedala je svojoj sestri. Ih, kad se u kolo ufate, osladiće mu se što je muško. A oni što ga prozvaše Cuki, uf, dabogda k’o kerovi za njima seoske smradare lajale! Neka meni mog djeteta, ništa njemu ne fali. Zamisli da je k’o Dervo, ubi onu ženicu kad god stigne, a načula sam, samo šuti, da izvranjga i mater s vremena na vrijeme.

Ako, ako! izusti sestra tek da joj šta ispane iz usta.

Ljepojka je potajno željela da Fahro postane kao Dervo, da se priženi, pa i po cijenu batina kojima Dervo u pijanom stanju časti i mater i ženu. Iako su joj mozak pilile njihove svađe i plač nejakih žena, više su je vrijeđale glasine o njenom sinu „curici“ koji se, po kazivanju sela, nikad neće zamuškit’ nit’ oženit’.

Uzeo je Fahro dvadeset i drugu godinu, a snahe ni na vidiku. Mislila je Ljepojka da će vojska od njega napraviti muškarca, ali, čini se, u vojsci je postao još nježniji. Čak mu je i glas bio preblag, a na licu nijedna dlaka nije izbila u predjelu brkova i brade. Samo se malo popunio u predjelu ramena i butova. Zaposlio se u zadruzi nakon odsluženog vojnog roka, a slobodno je vrijeme i dalje provodio s Velijom kojeg su žene salijetale sa svih strana. Pričalo se da je Velija izbirljiv k’o njegov Osman po pitanju ženska i da mu je zbog toga krevet još uvijek prazan na žensku stranu. A onda šejtan jednog novembarskog dana uzjaha pijanog Dervu koji se morao pomokriti i izdvoji ga od grupe kolega rudara, pa ga skrenu u šumicu u kojoj je bilo prirodno jezerce, izbjegavano od strane seljana, jer se svašta besjedilo o toj bari. Ove su priče iskoristili Fahro i Velija, pa su se tu sastajali i u miru provodili vrijeme daleko od seoskih očiju koje njihovu ljubav ne bi shvatile. I čim Dervo skrenu u šumu, sastadoše se usne dvojice momčića. Zaboravi Dervo zašto je došao, protrlja oči garavim rukama i strese se od pakoštine. Bešika ga izdade, a urin se poče slijevati niz nogavice.

Nešto šušnu?

Čini ti se. Ovdje niko ne zalazi nakon akšama. Već se ti počni spremat’. Imam ja daidžu u Njemačkoj, u Frankfurtu. Posl’o sam mu pismo da dolazim. Ako igdje na svijetu zaživi ovo naše, onda će to biti tamo. Idemo vozom do Vinkovaca, a onda ćemo lahko.

Hajmo što prije. Ne mogu više ovako! Tijelo mi postaje sve tjesnije ovoj duši. Dosta mi je i ovog nesretnog naroda i priča o braku i svih njihovih tuga koje im donese takav život –zavapio je Fahro skoro kroz plač. Najsretniji bih bio da već ujutro krenemo. 

Krajem sedmice! Šuti, nama je još i dobro, zamisli da smo ženskinje i da se volimo, kud onda? Odavde žensko može pobjeć’ u bolje samo na tabutu– tješio ga je Velija i prstima mu prolazio nježno kroz gustu kosu.

Nemoj prestajati. Znaš da mi je mati govorila da mi je kosa ovakva jer me noću vile svojim rukama masiraju? Obožavam te tvoje ruke! Hoću da mi tvoji prsti vazda budu u kosi.

Biće!

Dervo je uočio Ljepojku koja je u naramak kupila drva i onakav pijan joj počeo dobacivati.

Imaćeš, Ljepojko, mušku snahu. Eno ti ga Cuki kraj jezera, ljubi se s onim opankom Velijom u po usta.

Mrš, vraže upišani!– uzvrati Ljepojka i hiti se cepljom. Tako ti i svojoj ženi vičeš da je kurva, a nikud ti makla s njive i od kuće nije!

Ljepojka je ušla u kuću i počela jecati.

Odreću ga se il’ ću ga ubit’!– dreknu muž i nasu sebi jednu ljutu.

Dosta!– naredi Ljepojkina sestra koja se vazda u gutavim situacijama nađe kod njih. Ako ga se odrekneš, selo se svakako neće odreć’ laveži, ako ga ubiješ, nećeš ubit’ nagon naroda za ruganjem. I jeste brate pilili božiju volju svojim zahtjevima za muškom. Al’ ne paničite,sve se ovo da riješit’. Vi u ovoj kući imate snage kol’ko ‘oćete, al’ pameti ni za lijeka. Haman ote glave nosate samo da vam prostor među ramenima ne landara prazan.

Dervo laže! lagala je Ljepojka samu sebe.

Sigurno, al’ to ne znači da vi ne trebate nešto poduzet’.

Šta poduzet’?

Oženite ga još večeras!

S kijem, jadna?

Sulejmanovom šćerkom.

Ti si luda! – dreknu muž. Nema u čijim rukama nije bila, da prostiš, a i trudna je ko zna s kijem.

Oš da ti ja reknem u čijim rukama nije bila bez da prostiš? Otiđite ljudima, izvinite se radi zijana koji napravi vaš sin i prstenujte je.

Mi da hranimo tuđe kopile?

Kopilad su lijepa, pa niko neće ni posumnjat’ da nije Fahrino. Dao vam je Bog da ga imate čim hranit’, a i treba vam neka iskusna žena da vam od sina napravi muško. Ako to iko znadne, onda je to ona. I šutite. Ni šćerima o ovome nemojte kazivat’. Imali ste sreće što sad nisu kod kuće, da ovo čuju!

Ti si ludaaaa! Baš ona i ovde neće činiti peksinluke?!

Vi k’o djeca, brate dragi. Budite umilni na riječima i želju za otim joj izbijte poslom. Kraj ženska muško muškom postaje, upamtite to! Poćutite me! Ja vam želim dobro.

Doveli su djevojku, a Ljepojka je prigrli pred narodom k’o svoju kćerku, ako ne i više. Skupi se naroda, a stolovi se napuniše jelom i pićem. Fahro je stigao kući i uočio mnoštvo naroda koji se vrzma po verandi. Ništa mu ne bi jasno, a kada ga uvedoše u sobicu saopštiše mu da je oženjen.

Uvijek sam kazivala da iz mire svi šejtani vire– izjavi tetka i zagrli mladoženju koji se poče opirati, a ona ga iskuči u drugu sobicu i saopšti mu da ne pravi budalaštine, jer mu se otac bio nakastio da ubije Veliju, ali da ga je ona jedva zaustavila, jer se saznalo za ono njihovo.

Haber da se Fahro oženio obiđe selo brže nego kuja obućarka. Veliji bi jasno zašto je Fahro htio pobjeći što prije.

Ne ostavlj’o ja ničije dijete bez oca. Ako je bio u stanju svoje nerođeno dijete ostavit’, ko sam mu ja, ko? – ponavljao je sebi u njedra dok je kaskao makadamskim putem do jezerceta na kojem se po kazivanju vile kupaju i skočio u hladnu vodu.

Nakon nekoliko dana pronađeno je izobličeno truplo u jezeru. Po rukama ga prepoznaše.

Kratka priča je nastala uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Kratka priča je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj kratke priče isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Biti dijelom istorije i dio Bh. povorke ponosa jedno je od mojih najvažnijih iskustava
Kviz o ljudskim pravima (1)
Vraćaju se „Bruca, Braca, Bruda, Brada“ – Bit će veliki izazov preživjeti još jednu „apokalipsu papaka“
Šta morate znati pri kupovini računara/laptopa?
More Stories
Pet filmova s ovogodišnjeg SFF-a koje morate pogledati