Rusija je 1904. dobila svog prvog Nobelovca – znamenitog fiziologa Ivana Petroviča Pavlova. Baveći se više od 50 godina fiziologijom, nagradu je dobio za istraživanje fiziologije želučane sekrecije. Podsjećamo, fiziologija je jedna od temeljnih medicinskih znanosti, koja je posvećena proučavanju funkcija zdravog organizma, nadasve mehanizama zaduženih za reguliranje životnih procesa. Pavlov je svojim radom uvelike pridonio razvoju ne samo moderne medicine nego i psihologije, i to kao pionir biheviorizma, specifičnog psihološkog pristupa u kojem se naglašava upliv okoline na čovjekovo ponašanje.
IZ TEOLOŠKIH U PRIRODOZNANSTVENE VODE
Pavlov je rođen 14. rujna 1849. u Ryazanu, tada malom gradiću u centralnoj Rusiji. Potjecao je iz religiozne obitelji. Otac mu je bio svećenik, a majka kći svećenika. Najstarije je od njihovih jedanaestero djece, od kojih je šestero zarana umrlo.
Kao 10-godišnjak, pretrpio je ozbiljan pad. O njemu se starao djed, hrabreći ga da čita i vodi zabilješke, sukladno latinskoj izreci: „Riječi lete, zapisi ostaju“. Tako doživotno ostaje privržen tehnici sustavnog promatranja.
Kao i većina djece iz Ryazana, školovanje je započeo u obližnjem samostanu, a zatim je upisao teologiju. Roditelji su ga strasno poticali da nastavi obiteljsku tradiciju i postane svećenik, no nakon čitanja radova Charlesa Darwina i ruskog fiziologa I. M. Sečenova, Pavlov 1870. napušta teološki studij i upisuje prirodne znanosti na Univerzitetu u St. Petersburgu.
Na Vojnoj medicinskoj akademiji istaknut će se spretnošću i kreativnošću pri izvođenju eksperimenata. Istovremeno radi kao asistent na Akademiji i u laboratoriju Klinike interne medicine na poziv priznatog ruskog liječnika S. P. Botkina. Zarad usavršavanja, dvije godine provodi u Leipzigu i Wrocławu, surađujući s istaknutim profesorima poput K. Ludwiga i R. Heidenhaina.
Serafinu Karčevskaju, učiteljicu i kćerku pomorskog liječnika, ženi 1881. Nakon pobačaja i smrti prvog sina, rodila mu je trojicu sinova – Vladimira, Viktora i Vsevoloda – i kćerku Veru. Poput svog oca, Pavlov je djeci pružio kvalitetno obrazovanje. S njima je redovito posjećivao kazališta, organizirajući često i sam književna i glazbena druženja. Vsevolod je postao poznati fizičar i profesor fizike u Lenjingradu 1925. (St. Petersburg se od 1924. do 1991. zvao Lenjingrad).
PROFESIONALNI USPON
1880-ih godina Pavlov radi u malom laboratoriju kao asistent, suočen s financijskim poteškoćama. Unatoč tome, strastveno predan radu, i sam ulaže oskudna financijska sredstva u opremu i kupovinu pasa na kojima je vršio istraživanja. Rezultate istraživanja prikazuje u knjizi „Centrifugalni živci srca“, što je ujedno i tema njegove doktorske teze, za koju je 1888. dobio svoje prvo znanstveno priznanje od Medicinskog fakulteta u Varšavi – nagradu „Adam Hoinatsky“.
Dvije godine kasnije, postaje profesor farmakologije na Akademiji. Oslobođen obveze predavanja, potpuno se posvećuje istraživačkom radu. 30 je godina radio kao pročelnik Odjela za fiziologiju na Carskom institutu za eksperimentalnu medicinu u St. Petersburgu. Tu je napisao knjigu „Predavanja o radu glavnih probavnih žlijezda“, koja je nedugo potom doživjela prijevod na nekoliko stranih jezika.
Kao prvi ruski nobelovac, Pavlov stječe silan ugled u svojoj domovini.
U radu s područja fiziologije probave, za koji dobiva Nobelovu nagradu, detaljno opisuje izgled i rad cjevčica koje povezuju probavne organe u jedinstveni sustav. Budući da se fiziologijom probave bavio u svojim ranim istraživanjima, pomalo je začuđujuće da Nobelovu nagradu nije dobio za doprinose na području psihologije, po čemu je danas poglavito poznat, nadasve po otkriću „klasičnog uvjetovanja“.
ZNAČAJ PAVLOVLJEVA RADA
Naime, od 1902. Pavlov se sve više zanima za psihologiju. Već naredne godine na XIV. Međunarodnom medicinskom kongresu u Madridu prezentira rad „Eksperimentalna psihologija i psihopatologija životinja“. Upravo u njemu po prvi put izlaže teoriju „klasičnog uvjetovanja“.
Na osnovi bezuvjetnog refleksa pasa – slinjenje kao reakcija na podražaj hrane – Pavlov je učio pse novim, uvjetnim refleksima. Tako je uspio kod pasa izazvati reakciju slinjenja i samim ulaskom u sobu ili zvučnim podražajem zvonca, uz koji je psima isprva davana hrana, pokazujući da reakcija slinjenja može biti uvjetovana odnosna naučena.
1907. je izabran za akademika, a 1912. dobiva počasni doktorat Sveučilišta u Cambridgeu. Postaje član čak 32 znanstvena društva i stječe status glavnog ruskog medicinskog istraživača.
Osudio je ruski komunistički režim, no nije se izravno upletao u politiku, kako bi osigurao financijska sredstva za rad Instituta od strane države. Zahvaljujući njegovu trudu i brojnim donacijama, 1917. je izgrađena tzv. „Kula tišine“, zgrada s izvanrednom zvučnom izolacijom, u kojoj su provođeni eksperimenti na psima u potpuno kontroliranim uvjetima.
Kad su nakon Oktobarske revolucije istraživanja na psima zaustavljena zbog nedostatka financijskih sredstava, Pavlov se okrenuo proučavanju bolesnika u psihijatrijskoj bolnici.
1935., na XV. međunarodnom fiziološkom kongresu u Lenjingradu i Moskvi proglašen je ocem fiziologije, a već naredne godine, 27. veljače, umire od upale pluća u Lenjingradu, u 86. godini života.
Naslovna fotografija preuzeta sa http://sciencepenguin.com
