Uvijek sam govorila da postoji samo jedna ljubav. Nakon Karla, u mojem srcu više nema mjesta. Napustio je ovaj svijet u društvu lijepe gospođe smrti, koja je došla nepozvana, kraljevski, u snu.
Dvije Josipine rečenice koje su ništa drugo nego dokaz bezuvjetne ljubavi koju su živjeli ona i Karlo, potaknule su me pisati o njima. Bilo bi sasvim suvišno opisivati grandioznu divu Josipu Lisac. No, vrijedna spomena je upravo ljubav prema Karlu kojoj se ponovno vraća kao jedinoj inspiraciji. Avangardna osebujnost koju Josipa nosi i dan-danas su tek mali dijelovi koji ju čine takvom. Matt Collins (kao njegov pseudonim) – odnosno Karlo Metikoš – igrao je važnu ulogu u njenom životu.
Davne 1971. godine, pustolovni rocker Matt Collins vraćao se iz Pariza u Petrinju. Sa sobom je nosio novi val muzike koji je tada u Zagrebu i okolici bio neznan, ali ga je spojio s Josipom na njenom koncertu 6. februara, kada je započela njihova magija.
Usprkos tome što nije sa svojim Karlom, od 10. decembra 1991. godine on i dalje stanuje u njenoj duši. Taj datum, smrtni dan, će uvijek pamtiti kada je srčani udar uzeo Karla. Od tada, svake godine na taj datum, slavi djelo i život Karla Metikoše koncertom u njegovu čast. Čitati njihove životne priče čini se kao uranjati u teatarski scenarij, koji je u stvarnosti zaista takav, teatralan.
Godine 1972. kada je započet rad na albumu „Dnevnik jedne ljubavi“, uz ovaj savršen tandem, na albumu je pored mnogih glazbenika radio i Ivica Krajač. Josipa je tada točno znala što želi, a to je novi album na kojem bi njen Karlo radio. Inovativno, kako je uvijek Josipa voljela, ovaj kultni album u potpunosti je izgrađen iz nečeg novog. Nije složen iz postojećih singlica kakva je prije praksa bila do tada. U trenutku slušanja, tu je duboki bas i bubnjevi te hitri klavir, a onda blaga gitara i klasični saksofon. Jedno je sigurno da to nije samo spoj rocka, jazza i bluesa, već je to ljubavna sinergija koja je zapečaćena i ovjekovječena. Živjela, živi i živjet će još mnogo godina. No, to sve ne bi bilo potpuno bez Josipinog misterioznog glasa koji je stigao iz nekog drugog kozmosa. Upravo jer je album bio „ispred svoga vremena“, danas postiže tu bezvremensku vrijednost i oduševljava niz generacija.
Stihovi albuma su ugledali svjetlo dana 28. februara 1973. godine, a sada broje 46 godina.
Album „Dnevnik jedne ljubavi“, kojeg upravo sada slušam dok ovo pišem, budi veliku dimenziju osjećaja. Ako se preslušava pravilnim redoslijedom, kroji jedinstvenu priču s uvodom, zapletom, peripetijama i zaključkom. Barem u par stihova se možete pronaći kako ste to proživjeli ili, pak, nekome uradili u vezi.
Tumačiti se može o naivnosti i nepredvidivosti mladalačkog doba djevojke koja traži „sretnu ljubav“ (O jednoj mladosti: Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet? Tko zna. I u mraku katkad nikne divan cvijet! Možda, tko zna – jedna od sretnih, jedna od tisuću bit ću baš ja?).
Potom se ta djevojka zaljubljuje i živi u vrtlogu emocija (Srela sam se njim: Otkad se desilo čudo, živjeti želim srcem svim. Mijenja me to osjećanje ludo, srela sam se s njim! Svoj put do sreće svatko mora naći sam. Moj je dio neba pored njega, znam…). Svi smo u životu pomislili da je svaka nova ljubav ona prava, i onda je sebično zaključamo u srce (Sreća: On u meni živi tu, kao kucaj srca mog. Ma kakav bio, on je moj, s bezbroj svojih sitnih mana… to je sve što život može da ti da. Kao dio sna, jednog vječnog sna…).
Međutim, javljaju se prvi strahovi sumnje i ljubomora (Po prvi put: Ipak, ne znaš ni sama kad, nemir uđe u život tvoj… Sve te odjednom plaši tad… njegov pogled i njegov smijeh… Javlja se strah, drhćeš kao slomljen prut. Pred njim budi se prošli svijet… Da l’ oživjet će skupa s njim sjećanja ta koja javljat će se svud?…)
Potom slijedi prvi prekid, koji kao kod mnogih, završava davanjem druge prilike (Plačem: Plačem. On je sada tko zna s kim. Negdje, možda sretan s njom? Jer – teško teče dan kad je čovjek sasvim sam i tada lako, tako lako zaboravlja, znam. Al’ daleko smo sad – kao pakao i raj… U svom grlu gušim krik: To je naš kraj!).
No, on se ponovno vraća njoj u zagrljaj, sve je kao nekada i greške koje su bile se zaboravljaju (Jedna kratka vijest: Sada, baš kad sam htjela da zaboravim na sve, opet on svoj trenutak, pravi, zna… Premda bih htjela biti snažna, ipak od uzbuđenja gorim sva… Jedna kratka vijest. Iznenadna, ali za me tako sretna vijest…)
Sreća koja je pristigla je tek prividna, slijepo je vjerovala, ali ipak je patila (Ležaj od suza: Ležaj od suza nijemo te pita – ima li suza u oku tvom? Ležaj od suza pita sa strepnjom – nosiš li ljubav u srcu svom?). Iako je svjesna da je ljubav prošla, duboko u sebi još uvijek žudi za njim (Ne prepoznajem ga: Idem s njim nijemo kroz grad. Čini se – sve je ko nekad. Al’ osjećam, u dubini srca svog, da nije isti… njegove kretnje ne poznajem… Vjerujem ti sve: Ti si uspio uvjeriti me sad – da još me voliš isto kao i prije… da ljubav naša ima za te istu draž… Ja vjerujem ti, pa makar bila laž.)
Čar albuma se krije u zadnjoj pjesmi u kojoj ona otkriva svoj Dnevnik i ponovno očekuje njegov povratak. Stihovi ne otkrivaju da li je ona ponovno sretna – zaključak stvaramo sami (Kao stranac: Želiš li znati moje misli, evo ti dnevnik moj… možda shvatit ćeš tad da te volim, pa se nećeš vraćati svaki put kao stranac… kao stranac što u samoći provodi dan. Ako i ti želiš isto ono što želim ja, onda skini tu masku s lica i ne vraćaj se u ovaj dom kao stranac…).
Što reći nakon ovakvih stihova osim diviti se antologijskom djelu koje nam je ostavljeno. Album je osvojio mnoge nagrade, ali najveću nagradu koju je Josipa dobila je time što je ovo njen prvi album koji je Karlo napisao i uglazbio. Zanimljiva stvar u vezi nje je prva kupljena ploča, i to baš Matta Collinsa. Sudbina – tko to zna? Još znakovitiji je njen datum rođenja na Dan zaljubljenih. „Dnevnik jedne ljubavi“ ostaje himna ljubavi o kojoj mnogi sanjaju.
