Piše: Almina Suljić
Kad se spomene korupcija, većina nas automatski pomisli na neke velike afere, političare, milionske iznose i sudske procese koji traju godinama. To zvuči daleko, apstraktno i kao nešto na što mi, obični ljudi, nemamo nikakav utjecaj. Ali stvarnost je mnogo bliža i mnogo tiša.
Korupcija ne živi samo u naslovima portala – ona je prisutna u svakodnevnim situacijama, u navikama koje smo normalizirali i u rečenicama koje izgovaramo bez razmišljanja. Mnogi od nas i ne primijete da se naši svakodnevni postupci zapravo mogu klasificirati kao mito i korupcija. Neki obrasci ponašanja su toliko duboko ukorijenjeni u naše društvo da ih zapravo više ni ne vidimo kao nešto loše.
Mali oblici korupcije su oni koje gotovo svi prepoznajemo, ali ih rijetko doživljavamo kao problem. Često ih opravdavamo umorom, sistemom, „snalaženjem“ ili time da „svi to rade“. Upravo zato su opasni – jer se provlače neprimjetno i postaju dio svakodnevice. Ali zašto? Zašto to dozvoljavamo? O ovoj temi oduvijek razmišljam, ali me je na razmišljanje posebno potaklo jedno predavanje koje sam slušala u okviru kolegija Poslovna etika. Upravo je tada moja profesorica govorila o ovim malim obrascima ponašanja koji toliko mijenjaju i utječu na naše društvo.
Jedan od najčešćih primjera, mislim da se svi možemo složiti, je korištenje veza i poznanstava. Koliko puta smo čuli ili rekli: „Znam ja jednog, on će to srediti.“? Bilo da se radi o zapošljavanju, polaganju ispita, dobijanju termina kod doktora ili rješavanju papirologije, veza često postaje važnija od znanja, truda ili reda.
Problem nije samo u tome što neko dobije prednost, već u tome što se drugima šalje jasna poruka – nije važno koliko se trudiš, važno je koga znaš. Mladi ljudi to vrlo brzo shvate i počnu se pitati ima li smisla igrati po pravilima ako pravila očigledno ne vrijede za sve. I sama sam često došla u iskušenje, posebno kada su u pitanju zdravstveni problemi, naročito kod meni dragih ljudi.
Drugi čest oblik su „sitni pokloni“ i usluge. Kafa, čokolada, koverta „iz zahvalnosti“. Često se predstavljaju kao znak pažnje, ali granica između zahvalnosti i mita vrlo je tanka. Posebno kada se poklon daje unaprijed, s jasnim očekivanjem da će se nešto zauzvrat „pogurati“. Takve situacije se rijetko nazivaju korupcijom, ali njihov efekat je isti – narušavaju jednakost i povjerenje u sistem. Uvijek mi poseban bijes izazove kada vidim neku stariju osobu koja jedva stoji dok pošteno čeka svoj red za pregled, dok ispred nje ili njega ulazi osoba koja nosi posebnu kesu s poklonom za doktora, a koju lično provodi medicinar u ordinaciju. Zašto nam je to postalo normalno?
Poseban problem je tolerisanje nepravde kroz šutnju. Kad vidimo da neko prepisuje, a profesor to ignoriše. Kad znamo da je neko dobio posao bez konkursa, ali se pravimo da ne znamo. Kad svjedočimo nepravilnostima, ali ne reagujemo jer „nije do mene“ ili „ne želim probleme“.
Iako šutnja djeluje kao neutralna pozicija, ona zapravo omogućava da se takve prakse nastave. Mali oblici korupcije opstaju upravo zato što rijetko nailaze na otpor.
Zloupotreba položaja je još jedan oblik koji se često umanjuje. Kada neko koristi službeni automobil za privatne svrhe, radno vrijeme za privatne obaveze ili javne resurse za ličnu korist. To se često opravdava time da „nije velika šteta“, ali kada se takvo ponašanje ponavlja i postane pravilo, šteta postaje kolektivna. Uči nas da je prihvatljivo uzeti nešto što nam ne pripada, ako imamo priliku.
Tu je i selektivna primjena pravila. Kada se zakon strogo primjenjuje na jedne, a za druge se „progleda kroz prste“. Kada neko dobije kaznu, a neko samo upozorenje – ne zato što je razlika opravdana, već zato što postoji poznanstvo, status ili korist. Takva nepravda posebno pogađa mlade, jer ruši osnovni osjećaj pravičnosti i povjerenja u institucije.
Ne smijemo zanemariti ni akademsku nečestitost – prepisivanje, kupovinu seminarskih i diplomskih radova te polaganje ispita bez stvarnog znanja. Iako se često doživljava kao „snalaženje“, ona dugoročno snižava vrijednost obrazovanja i znanja. Kada diploma izgubi težinu, gube je svi – i oni koji su je pošteno stekli. Opet postavljam pitanje, zašto dopuštamo da prevara bude normalizovana? Iako to možda djeluje nebitno i sitno, ali upravo ovakvi manji prekršaji vode k većim, i onda se kasnije pitamo kako i zašto je došlo do određene situacije.
Ono što sve ove oblike povezuje jeste njihova „normalnost“. Ne doživljavamo ih kao skandale, već kao dio sistema. I upravo tu leži problem. Kada nepravilnosti postanu normalne, granica prihvatljivog se pomjera. Mladi ljudi odrastaju u okruženju u kojem se poštenje često doživljava kao naivnost, a snalažljivost kao vrlina – bez obzira na cijenu.
Važno je reći da mali oblici korupcije nisu bezazleni. Oni stvaraju kulturu nepravde, nepovjerenja i apatije. Uče nas da pravila nisu ista za sve i da se trud ne isplati uvijek. Dugoročno, takvo društvo gubi motivaciju, kvalitet i osjećaj zajedničke odgovornosti.
Borba protiv korupcije ne počinje samo zakonima i institucijama, nego i ličnim izborima. Počinje onda kada odlučimo da ne tražimo vezu, da ne nudimo „sitnicu“, da ne šutimo kad vidimo nepravdu. To nisu laki izbori, posebno u društvu koje je naviklo na prečice. Ali upravo
ti mali, svakodnevni izbori prave razliku. Možda ne možemo promijeniti sistem preko noći, ali možemo odbiti da budemo dio problema. A to je prvi i možda najvažniji korak.
Ovaj članak je izrađen u sklopu projekta “Karike integriteta u borbi protiv političke korupcije”, koji provodi Omladinska novinska asocijacija u Bosni i Hercegovini, a koji finansira Europska unija kroz regionalnu inicijativu „Integrity Watch na Zapadnom Balkanu i Turskoj“ koji u BiH implementira Transparency International u BiH. Stavovi izneseni u ovom članku nisu i ne mogu biti smatrani stavovima Transparency International-a u BiH i Europske unije.
