Random

na mojoj koži

Kao sjekira u zaleđenom moru, tatino pitanje – Ko je tu muško, ko žensko? Ko tu koga?

Ima tome već desetak godina, možda nešto i više, kada se Natali Dizdar pojavila s pjesmom „Ne daj“; tri i po minute spota se vrte konjići, čarobni zmajevi, ona na ringišpilu, a i meni se vrti u glavi. Tad jednako kao i danas kad vidim Natali. Ona mi je trebala biti prvi pokazatelj da će me pametne, „njanjave“ djevojke dok sam živa izuvati iz cipela, tj. postati mojom Ahilovom petom. Više na moju sreću, nego na bog zna kakvo umijeće, jer sam smotanija od svake sajle – upravo takva će biti i prva djevojka u koju ću se zaljubiti do peta.

Ne karikiramo

Pandemija nije uzrok nego izgovor za moj otkaz

Prije tačno godinu dana, 9. aprila 2020., dok sam se vraćao u redakciju sa zadatka razmišljajući da li su obdukcije osoba pozitivnih na COVID sigurne, zazvonio mi je telefon. Bila je to moja prijateljica i radna koleginica. Rekla mi je da je vlasnik televizije na kojoj smo radili imenovao novog direktora koji je odlučio smanjiti kolektiv uslijed pandemije koronavirusa. Dobila je otkaz. Nakon pola sata telefon je ponovo zazvonio. Bila je to sekretarica direktora koja mi je saopštila promjene u menadžmentu i pozvala me na razgovor. I ja sam dobio otkaz, proglašen sam tehnološkim viškom.

Sve ovo ja

Psihičko zlostavljanje u školi – moja borba s tikovima

Moja priča počinje od moje šeste godine, tj. odonda kad sam krenula u prvi razred osnovne škole. I dan-danas pamtim pitanje učiteljice: „Aldina, zašto konstantno odmahuješ glavom? Postoji li neki problem?“ Nakon učiteljičinog, uslijedila su i brojna pitanja učenika u razredu – Zašto? Kako? Otkad to radiš? Osim pitanja, tu je bilo i podsmijavanja. Na sva ta pitanja i podsmijavanja nisam imala odgovor ni reakciju. Jedino čega se sjećam da je u tom momentu postojalo jeste osjećaj usamljenosti, stida, različitosti.

Ima veze...

Dan kada je umrlo moje djetinjstvo

Dugo vremena mi je trebalo da smognem snage pogledati film „Quo Vadis Aida“. Redovno sam čitala komentare i kritike, ali sam uporno odlagala da ga i sama pogledam. Nakon što sam pogledala film, ostala sam u stanju neobjašnjive tuposti koja me je držala nekoliko dana. Gledajući film prisjetila sam se stvari koje sam mislila da sam zaboravila. Moj rodni grad Goražde je također trebao biti kao i Srebrenica – sigurna zona. Ta sigurna zona ostavila je dubok trag na mojoj koži koji peče i danas.

Ne karikiramo

Navikli smo na loš zdravstveni standard kao žabe koje se žive skuhaju a da i ne primijete

Odgovor iz Budimpešte sam dobio za mjesec dana. Tražili su mi broj računa na koji mi mogu vratiti novac. Izvinuli su se zbog greške. Tek nakon ovog iskustva shvatio sam do koje mjere smo navikli na loš standard. Kao žabe koje se žive skuhaju kada im se postepeno povećava temperatura vode, mi više ni ne reagujemo na uslove života koji, u mnogo slučajeva, predstavljaju kršenje naših osnovnih ljudskih prava. Naša ljudska prava, na taj način, dovode se u pitanje, a da mi toga nismo ni svjesni. A i kada jesmo, često ne poduzimamo ništa po tom pitanju.

Sve ovo ja Vidiš da smiješ

U odbranu naših prava i života

Ljudska prava u BiH 2020. još uvijek nisu shvaćena ozbiljno. Da jesu, bila bi važan dio programa vladajućih političkih stranaka te, shodno tome, i dio ozbiljne obrazovne agende. Vruć krompir je prebačen u ruke pojedinaca i nevladinog sektora. Zbog svega toga, nemali broj mladih vjeruje kako su ljudska prava izmišljotina Zapada, ubleha NVO sektora i kako nemaju nikakve veze s njihovim životima u BiH danas. Istraživanje koje smo sproveli među našom publikom pokazalo je da mladi čak i kada znaju kome prijaviti slučaj kršenja prava to ne rade, jer ne vjeruju da će država BiH i njene institucije išta uraditi po tom pitanju. Kako mladima približiti važnost teme njihovih ljudskih prava i vratiti im barem mrvu vjere da još uvijek mogu nešto uraditi sa svojim životima u ovoj zemlji?

Ima veze...Ne karikiramo

Riješi kviz i provjeri svoje znanje o pravima mladih

Kviz o ljudskim pravima je napravljen u okviru USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija kojeg implementiraju CPCD i OM zbog podizanja svijesti i znanja iz oblasti ljudskih prava i informiranja naših čitatelja/ica o zakonodavstvu i tijelima koja štite i osiguravaju osnovna ljudska prava u Bosni i Hercegovini. Svrha ovog kviza je testiranje vašeg znanja, ali i povećanje vašeg razumijevanja ljudskih prava. U ovom kvizu ćemo se baviti pravima mladih u Bosni i Hercegovini. Riješite kviz i saznajte koliko znate o pravima mladih!

Ima veze...

Trauma s ljekarom pedofilom

Nasilje bez vidljivog traga je jednako teško kao i ono vidljivo; ljudi treba da shvate da je svako nasilje ozbiljno krivično djelo i da svako ko se nađe u ulozi žrtve osjeća posljedice dalekosežno. Moja trauma s pedofilom je ostala urezana u sjećanju godinama kasnije i teško sam se nosila s tim.

Sve ovo ja

Smanjena (ili nikakva) očekivanja kao najveći kamen spoticanja za osobe s invaliditetom

Ako tipična mlada osoba ne „obavi“ do određene životne dobi ono što društvo sebi daje pravo od njih očekivati, toj osobi će to biti uzeto za zlo i biće predmet svih kafanskih tračeva. Međutim, ukoliko osoba s invaliditetom „zaostane“ u tim istim ciljevima, niko se neće obazirati, jer „on ima probleme, od njega se očekuje samo da diše i živi“. Okrutno zvučim i izvinjavam se, ali svi znate da je to tačno.

Ne karikiramo Sve ovo ja

Nekada nam lome krila upravo oni koji nas najviše vole – roditelji i porodica

„Ja sam te rodila, ja ću ti i reći kako da živiš. Dok si pod mojim krovom, vrijede moja pravila. Kad odseliš, živi kako hoćeš. Dotad, onako kako ja kažem.“ Zvuči poznato? Reklo bi se i uobičajeno u porodicama širom svijeta, ali ponajprije našeg nam Balkana, gdje vrijedi nekakvo nepisano pravilo da djeca prije svega moraju ostvariti roditeljske želje, a tek onda svoje snove. Ako na to ikada dobiju pravo. Od tih istih roditelja.

Ne karikiramo

Ćuti i slušaj!

Ovo što pričam nije važno zato što se desilo meni, već zato što je to priča mnoštva ljudi, ljudi mojih godina, mlađih od mene i onih kojima je mladost otišla u potrazi za poslom. U prosvjeti postoje dvije vrste konkursa – za osobe bez iskustva i osobe s iskustvom. Iako su prvi konkursi rijetki i stoga je želja za poslom veća, kao i agonija kada posao ne dobijete, ići na konkurs za osobe s iskustvom izgleda kao ulazak u carstvo depresije. Okruženi ste ljudima koji godinama ne mogu da pronađu posao i rade ono za šta su se školovali.

Ne karikiramo

Na maminoj koži

Moja mama je od 1998. zaposlena u kantonalnoj službi jednog federalnog zavoda. Prvobitno je zaposlena na poziciju daktilografkinje i taj posao obavljala je do perioda kada se počeo razvijati materijal za ovaj tekst. Dolaskom novog direktora u službu, u kolektiv je uvučen osjećaj straha i napetosti, potpomognut prijetnjama, kaznama i upozorenjima. Korijen osam godina dugog problema, obrušenog na mamu, je oduzimanje njenog osnovnog zadatka u to vrijeme (daktilografskog) i dodjeljivanje istog radnoj kolegici s već postojećim, drugačijim obavezama, bez ikakvog objašnjenja ili povoda.