Ako si trudna pregledat ću te, ako nisi nemam vremena

I dok se tiho molim za čudo, osluškujem nazive bolesti koje su dijagnostikovane ženama pored mene, slušam brojeve mjeseci i sedmica trajanja trudnoće i zamišljam listove kalendara iskrižane i precrtane, obojene i uljepšane. Nadom i strahom, kako kome. A onda se pojavljuje žena obučena u bijelo, s licem na kojem ne pišu emocije niti godine rada, samo mehanički stav. Svojim glasom kao prikopčanim na razglas počinje da proziva imena, jedno po jedno. Anica, Martina, Fata, Silvana, Jelica, Tanja, Sabira, i tako redom. Koncentrisana sam na svoje ime, ta druga me i ne zanimaju. Čujem svoje i ustajem.

„Ja sam.“

„Jesi li trudna?“

Zbunjena ne znam šta da kažem. Uglavnom mi dijagnozu uspostavlja doktor, a ne medicinska sestra nasred hodnika, pred svim ostalim pacijenticama.

„Nisam“, izustih. Pola u nadi da je istina, a pola u nadi da je laž. Ne znam koji je odgovor tačan jer nisam pregledana.

„Doktorica ne prima nijednu pacijenticu koja nije trudna. Samo redovni pregledi trudnica. Ostale žene idite kući.“

Dostojanstvo na radnom mjestu – imamo li pravo tražiti ga?

Da li je moguće da je stvarnost postala toliko izokrenuta da pravo na dostojanstvo na radnom mjestu ne treba zahtijevati? Kada se osoba nalazi u situaciji da je jedina zaposlena u porodici koja od nje ovisi, potreba za izražavanjem i zahtijevanjem prava ne smije biti iskazana jasno i glasno. Zašto je to tako? Da li je moguće da je stvarnost postala toliko izokrenuta da je zahtijevati pravo na dostojanstven rad postalo izlišnim?

Matičaru koji mi je rekao da nisam ni za šta i da mi fali domaćinskog odgoja

„Džaba školovanje i čitanje knjiga kad njoj fali domaćinski odgoj. Eto, i šta ćeš ti sad s njom. Ni za šta nije. Diplomu u džep neka stavi ako usta zatvoriti ne zna. Ja ću primati u moju kancelariju koga ja hoću. Neće me niko redu učiti. Ona se drznula da mene uči. Domaćinski odgoj je ba najbitniji. Isto tako ja neki dan, doš'o tetak moje žene i đe će tetak čekati. Uš'o odma’ i ja kažem evo ovo završim i tebi ću uraditi. Meni jedan odanle govori: ‘Halo, ja sam na redu.’ Ama ja ću bolan kome ja hoću i kako ja hoću papire završavati. Po mom redu.“

Psihičko zlostavljanje u školi – moja borba s tikovima

Moja priča počinje od moje šeste godine, tj. odonda kad sam krenula u prvi razred osnovne škole. I dan-danas pamtim pitanje učiteljice: „Aldina, zašto konstantno odmahuješ glavom? Postoji li neki problem?“ Nakon učiteljičinog, uslijedila su i brojna pitanja učenika u razredu – Zašto? Kako? Otkad to radiš? Osim pitanja, tu je bilo i podsmijavanja. Na sva ta pitanja i podsmijavanja nisam imala odgovor ni reakciju. Jedino čega se sjećam da je u tom momentu postojalo jeste osjećaj usamljenosti, stida, različitosti.

Ja, moja porodica, KCUS i jedno proljeće koje nikad neću zaboraviti

Oduvijek mi je proljeće omiljeno godišnje doba jer se sve neumorno budi, cvjeta, zove nas da počnemo iznova… Svake godine nam nudi novu varku ili nadu, da možemo sve ispočetka, da možemo biti bolji ljudi… Svako proljeće ponudi novu perspektivu, osjećaj, metamorfozu… Probudi u nama optimizam, radost, energiju superjunaka koji može na leđima ponijeti čitav svijet. Ali i najsnažniji superjunak bi se slomio pod ovolikim pritiskom koji nas lomi, melje, pritiska, stiska dok ne izgubimo dah.

Sa svojih 17 godina dotaknula sam dno, ali oprostila sam svojim zlostavljačima

Mislim da je to bio najtužniji dan u mojem životu – kada nitko iz škole nije stao uz mene nego je i stručna osoba bila na strani zlostavljača. Onih koji su imali moć i kontakte. Tada se kod mene javila anksioznost i depresija i mislila sam da je srednja škola crna rupa iz koje se neću izvući. Kada ste žrtva mislite da će vas to pratiti kroz cijeli život i da će netko prenijeti nekom drugom i da će i ta osoba naći krivicu u vama.

Reci da ili kupi svoje stvari i idi odavde

Ambiciozna, mlada, željna znanja i iskustva počinjem s prvom studentskom praksom već na drugom semestru prve studijske godine žurnalistike. Neću vas lagati i pričati kako je bilo teško balansirati posao i fakultet jer ja to nisam osjećala, s lakoćom sam čitala materijale potrebne za pripremanje ispita, te iste polagala. Tokom praktičnih vježbi sam briljirala, jer sam sve ono što je trebalo da tada radimo prvi put ja već radila kao praktikant na televiziji. Bila sam okružena mladim i jednako uspješnim (ili čak uspješnijim) kolegama, i između nas je uvijek vladala atmosfera takmičarskog karaktera. Ko će prvi preći iz revijalnog programa u informativni, ko će se prvi baviti istraživanjima, ko će objaviti prvi članak, ko se pojaviti kao zaštitno lice televizije…