Dugo vremena mi je trebalo da smognem snage pogledati film „Quo Vadis Aida“. Redovno sam čitala komentare i kritike, ali sam uporno odlagala da ga i sama pogledam. Nakon što sam pogledala film, ostala sam u stanju neobjašnjive tuposti koja me je držala nekoliko dana. Gledajući film prisjetila sam se stvari koje sam mislila da sam zaboravila. Moj rodni grad Goražde je također trebao biti kao i Srebrenica – sigurna zona. Ta sigurna zona ostavila je dubok trag na mojoj koži koji peče i danas.
Selma Ćatibušić je najmlađa vijećnica u Gradu Tuzla. Pokrenula je niz inicijativa, a jedna od njih je i otvaranje čitaonice za studente/ice i srednjoškolce/ke koja će raditi 24h na dan. Osim toga, pokrenula je inicijativu „100 sadnica za 100 zaslužnih Tuzlanki“ jer samo deset ulica u Tuzli nosi ime neke žene.
Kad sam krenula u osnovnu školu 1995. godine, inkluzije nije bilo. Zakonski su postojali neki elementi da se djeca s „lakšim“ teškoćama eventualno upišu, oslobode nekog dijela nastave, ali ne i da nam se nastava prilagođava – to je dolazilo sa sviješću učitelja i nastavnika. Srednju školu sam upisala one godine kad je u Bosnu i Hercegovinu inkluzija ušla na zakonska vrata, ali kad su posljedice neadekvatnog pristupa istoj postale očitije. U generaciji je sa mnom išao još samo jedan dečko s nešto težim invaliditetom, te nam gotovo ništa u školovanju nije bilo prilagođeno. Na fakultet sam krenula kao i svi ostali studenti. Dobro, zahvaljujući prosjeku ocjena iz srednje i uspjehu na prijemnom – uz plaćenu punu cijenu školarine, koju sam uspjehom dovela do kraja školovanja, baš tako.
Već godinu dana na Karikama imamo priliku čitati priče mladih iz cijele BiH na temu njihovih najrazličitijih ljudskih prava. Objavili smo pedeset blogova u kojima su mladi u prvom licu ispričali lične priče o tome kako je poštivanje ili kršenje određenog ljudskog prava uticalo na njihov život. Tako smo priču o ljudskim pravima sveli na svakodnevni, obični, životni nivo, pokazujući, zapravo, da nikada iz priče o ljudskim pravima ne smijemo isključiti čovjeka i njegov/njen život koji može biti bolji i kvalitetniji ako se poštuju njegova/njena ljudska prava.
Kad si tako ničija, prepuštena si sebi. Ali i porodici koja te nauči neke nenadane lekcije vrlo rano. Jer, odjednom bez muškarca u kući i bez sistemske zaštite i podrške u vidu alimentacije, naučiš da moraš zarađivati novac za sebe još od ranih dana. Mama prihvatiti gomilu dodatnih poslova a baka podučavati djecu pod stare dane honorarno. Sve zato što jedan muškarac nije dovoljno muško da bude otac. A sistem ti postane loš očuh.
Omladinska novinska asocijacija u BiH i Omladinski magazin Karike, uz podršku USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), realiziraju projekat Na mojoj koži, čiji je glavni cilj doprinijeti većoj i boljoj informiranosti, educiranosti i nivou kritičkog mišljenja kod mladih o temi ljudskih prava. Ovim putem Te detaljnije informiramo o projektu i srdačno pozivamo da uzmeš aktivno učešće u istom.
20+ godina poslije rata, pucnjevi i ranjavanje nisu stali, samo što se ovaj rat ne vodi vatrenim oružjem, i nije rat protiv Bošnjaka, Srba, Hrvata, nego je rat protiv svih nas – našeg zdravlja, sigurnosti, zdravog razuma, budućnosti. Ja sam odlučio da ne vodim taj rat, da ne budem dio njega, ali uporno, iznova i iznova dobivam poziv za ratište i za borbu. Jednog dana će svoj život položiti ili cijela nacija ili politički sistem ove države. Neka gori pobijedi.
Viva el dolor!
Prije pet-šest godina, ugledna urednica jednog portala mi je rekla: „Slušaj, ne možeš biti i majka i novinarka. Prije ili kasnije moraš postaviti prioritet, ili dijete ili novinarstvo, jer oboje ne može. Biti novinar nije samo pisati, već stalni kontakti i sastančenje s ljudima mimo radnog vremena i po kafanama. Zato, ako nisi spremna da žrtvuješ dijete, mani se novinarstva.“ Ove riječi mi često odzvanjaju u glavi i često poželim reći mojoj kolegici da nije u pravu, ali je činjenica da biti novinarka u našem društvu znači žrtvovanje porodice i privatnog života. Nisam je poslušala da odustanem od novinarstva, ali isto tako nisam trenutno zaposlena kao novinarka.
Ali onaj kazneni prekršaj mi i dalje stoji na radnom stolu, kao nijemi podsjetnik da sam dobrodošao u 51 % ove države, ove države koju nazivam svojom. Da li zaista bilo koji čovjek zaslužuje polovičnu zaštitu svoje države? Ili je to samo jedna forma hladnog rata koji traje 25 godina?
I dok se tiho molim za čudo, osluškujem nazive bolesti koje su dijagnostikovane ženama pored mene, slušam brojeve mjeseci i sedmica trajanja trudnoće i zamišljam listove kalendara iskrižane i precrtane, obojene i uljepšane. Nadom i strahom, kako kome. A onda se pojavljuje žena obučena u bijelo, s licem na kojem ne pišu emocije niti godine rada, samo mehanički stav. Svojim glasom kao prikopčanim na razglas počinje da proziva imena, jedno po jedno. Anica, Martina, Fata, Silvana, Jelica, Tanja, Sabira, i tako redom. Koncentrisana sam na svoje ime, ta druga me i ne zanimaju. Čujem svoje i ustajem.
„Ja sam.“
„Jesi li trudna?“
Zbunjena ne znam šta da kažem. Uglavnom mi dijagnozu uspostavlja doktor, a ne medicinska sestra nasred hodnika, pred svim ostalim pacijenticama.
„Nisam“, izustih. Pola u nadi da je istina, a pola u nadi da je laž. Ne znam koji je odgovor tačan jer nisam pregledana.
„Doktorica ne prima nijednu pacijenticu koja nije trudna. Samo redovni pregledi trudnica. Ostale žene idite kući.“
Riješite ovaj kviz i provjerite svoje znanje o odnosu politike i ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Nakon što odgovorite na pojedino pitanje, pojavit će se točan odgovor. Na kraju kviza saznat ćete vaš sveukupni rezultat.
Sjećam se kako sam se k'o mali s tatom često vozio na relaciji Sarajevo – Trnovo. Uvijek sam s pažnjom posmatrao kanjon, ali i klisuru rijeke Željeznice. Sav taj krajolik sam aktivno, dječački upijao sa zadnjeg sjedišta očevog automobila. Negdje na pola puta, Željeznica je prestajala biti rijeka i postajala je nešto poput malog duguljastog jezera. Bilo mi je to baš čudno, pa sam pitao tatu o čemu se radi. On mi je objasnio da je to zbog brane koja se tu nalazi i da je tu u blizini nekad davno izgrađena mala hidroelektrana.