Pravo roditeljstva nama je oduzeto samo zato što smo drugačiji, zato što se ne uklapamo u ono što je društveno prihvatljivo! Da li nas to što smo drugačiji čini nepodobnim roditeljima, ili su nepodobni roditelji svi oni koji su bili društveno prihvatljivi, ali su ipak napustili djecu? Da li mislite da ljudi otvorenog uma i srca, financijski i na svaki drugi način stabilni ne mogu biti dobri roditelji samo zbog toga što se ne uklapaju u društveno nametnute norme? Možete li zamisliti da smo mi u stanju pružiti više ljubavi nego neki društveno prihvaćeni parovi? Koliko ste puta pročitali zastrašujuće naslove u kojima „normalni“ biološki roditelji zlostavljaju i maltretiraju djecu?
Ignorisao sam uvrede, psovke, govor mržnje i mnogo sličnih stvari očekujući da će proći, ali vremenom je postajalo gore. Nisam znao šta je tačno uzrok takvog njihovog ponašanja, nisam mogao vjerovati da to rade samo zato jer dođem u drukčijoj odjeći. Nisam se imao kome obratiti, par puta kada bih roditelje ili nastavnika pokušao asocirati da se nešto događa, pobijali su i nisu reagovali. Krio sam od svih šta se dešava.
Ali onaj kazneni prekršaj mi i dalje stoji na radnom stolu, kao nijemi podsjetnik da sam dobrodošao u 51 % ove države, ove države koju nazivam svojom. Da li zaista bilo koji čovjek zaslužuje polovičnu zaštitu svoje države? Ili je to samo jedna forma hladnog rata koji traje 25 godina?
Riješi ovaj kviz i provjeri koliko znaš o pravima nacionalnih i vjerskih manjina u Bosni i Hercegovini, te o diskriminaciji na temelju nacionalne i vjerske pripadnosti. Nakon što odgovoriš na pojedino pitanje, pojavit će se točan odgovor. Na kraju kviza saznat ćeš svoj sveukupni rezultat.
Odrastati u malom mjestu je teško iz milion razloga. Zanemariću sada razloge koji se tiču zdravstvenog stanja u kojem se nalazim i komplikacija svaki put kada bih tu, u nekoj šumi usred ničega, zatrebao liječničku pomoć. A često sam je trebao. No, ovoga puta želim da govorim o drugim poteškoćama i problemima koje izaziva mala, seoska sredina u glavi jednog djeteta koje tek treba da uči i upoznaje svijet – ona kulturološka, životna, pa u neku ruku i pedagoška.
Kao dijete sa sela, bio sam okružen ljudima koji nisu imali pretjerano mnogo razumijevanja, blago rečeno, za onog drugog i drugačijeg. Na svojoj koži sam to osjetio već na samom početku života, zbog nešto drugačije fizionomije od one na koju su navikli, ali ova druga, opasnija, preuzimala me a da to nisam ni shvatao – homofobija.
Riješi ovaj kviz i provjeri svoje znanje o pravima osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Nakon što odgovoriš na pojedino pitanje, pojavit će se točan odgovor. Na kraju kviza saznat ćeš svoj sveukupni rezultat.
Riješite ovaj kviz i provjerite svoje znanje o odnosu politike i ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Nakon što odgovorite na pojedino pitanje, pojavit će se točan odgovor. Na kraju kviza saznat ćete vaš sveukupni rezultat.
Moje tijelo je već naviklo na neočekivane dodire, bilo je osakaćeno, slomljeno i osramoćeno. Dobro znamo da tijelo pamti, pa je tako ovo malo tijela koje nosim na nogama uspjelo da promijeni svoj položaj i da pokuša da se snađe. Jadno se uspaničilo jer i da se okrene prema njemu, i da se okrene na suprotnu stranu od njegovog, nije vodeće u ovoj igri.
Na svojoj koži osjetila sam njegove ruke. Voljele su one, znate. Ali ipak, bile su ruke monstruma. Nešto toliko čvrsto i hrapavo ne može biti samo nježno. To sam shvatila, mjesecima kasnije. Ali te ruke nisu bile problem društva, nego moj problem. Samo moj! Ne može društvo da mi odredi koga da volim, ili koga da se bojim. Ili koga da uzdižem do zvijezda, znajući da će svaka prsnuti kao prenaduvani balon onoga momenta kada te zvijezde dotakne. Napominjem, ovo pišem u svoje ime, odlučna da podijelim svoje osjećanje i tok misli.
Moja priča počinje od moje šeste godine, tj. odonda kad sam krenula u prvi razred osnovne škole. I dan-danas pamtim pitanje učiteljice: „Aldina, zašto konstantno odmahuješ glavom? Postoji li neki problem?“ Nakon učiteljičinog, uslijedila su i brojna pitanja učenika u razredu – Zašto? Kako? Otkad to radiš? Osim pitanja, tu je bilo i podsmijavanja. Na sva ta pitanja i podsmijavanja nisam imala odgovor ni reakciju. Jedino čega se sjećam da je u tom momentu postojalo jeste osjećaj usamljenosti, stida, različitosti.
Od tada je prošlo više od 12 godina. Desilo se, ne može se nikada promijeniti. Ja sam pronašao sebe, život i prihvatio sebe onoliko koliko sam do sada mogao i znao. Moja porodica još uvijek ne zna ništa o mom privatnom životu. Odnosno, ne zna i nema načina da pokrene tu temu. Odrekao sam se nade da prošlost može biti drugačija. Nikada neću imati prvi srednjoškolski poljubac, niko neće biti moja prva simpatija, nikada neću slobodno plesati sa svojim prijateljima s onom nevinošću kakvu sam imao.
Ja sam Siniša i najteži period mog odrastanja je bio onda kada sam, kao i svaki tinejdžer, počeo da osjećam leptiriće u stomaku, samo što su ti moji leptirići bili tabu tema na našem brdovitom Balkanu. Oluje u glavi su trajale mjesecima. Kad god bih bio siguran koji je moj identitet, kad god bih se pronašao, naišao bi talas jači nego ranije i sve bi srušio. Sve je postajalo tako tmurno, bezlično i čitav život jednog petnaestogodišnjeg dječaka se činio kao začarani krug problem






















