I dok se tiho molim za čudo, osluškujem nazive bolesti koje su dijagnostikovane ženama pored mene, slušam brojeve mjeseci i sedmica trajanja trudnoće i zamišljam listove kalendara iskrižane i precrtane, obojene i uljepšane. Nadom i strahom, kako kome. A onda se pojavljuje žena obučena u bijelo, s licem na kojem ne pišu emocije niti godine rada, samo mehanički stav. Svojim glasom kao prikopčanim na razglas počinje da proziva imena, jedno po jedno. Anica, Martina, Fata, Silvana, Jelica, Tanja, Sabira, i tako redom. Koncentrisana sam na svoje ime, ta druga me i ne zanimaju. Čujem svoje i ustajem.
„Ja sam.“
„Jesi li trudna?“
Zbunjena ne znam šta da kažem. Uglavnom mi dijagnozu uspostavlja doktor, a ne medicinska sestra nasred hodnika, pred svim ostalim pacijenticama.
„Nisam“, izustih. Pola u nadi da je istina, a pola u nadi da je laž. Ne znam koji je odgovor tačan jer nisam pregledana.
„Doktorica ne prima nijednu pacijenticu koja nije trudna. Samo redovni pregledi trudnica. Ostale žene idite kući.“
Da li je moguće da je stvarnost postala toliko izokrenuta da pravo na dostojanstvo na radnom mjestu ne treba zahtijevati? Kada se osoba nalazi u situaciji da je jedina zaposlena u porodici koja od nje ovisi, potreba za izražavanjem i zahtijevanjem prava ne smije biti iskazana jasno i glasno. Zašto je to tako? Da li je moguće da je stvarnost postala toliko izokrenuta da je zahtijevati pravo na dostojanstven rad postalo izlišnim?
„Džaba školovanje i čitanje knjiga kad njoj fali domaćinski odgoj. Eto, i šta ćeš ti sad s njom. Ni za šta nije. Diplomu u džep neka stavi ako usta zatvoriti ne zna. Ja ću primati u moju kancelariju koga ja hoću. Neće me niko redu učiti. Ona se drznula da mene uči. Domaćinski odgoj je ba najbitniji. Isto tako ja neki dan, doš'o tetak moje žene i đe će tetak čekati. Uš'o odma' i ja kažem evo ovo završim i tebi ću uraditi. Meni jedan odanle govori: 'Halo, ja sam na redu.' Ama ja ću bolan kome ja hoću i kako ja hoću papire završavati. Po mom redu.“
Iskustvo života s invaliditetom sa sobom nosi i iskustva susreta s medicinskim radnicima – bolja i lošija. Na neke dijelove medicine se brzo navikneš, postanu ti drugi dom i sigurna luka koja masu izazova ili briše ili učini podnošljivijim, običnijim, shvatljivim. No, iskustvo invaliditeta obično neke dijelove zdravlja ostavi duboko ispod površine – sve dok tepih više ne može da upija prosuto mlijeko. Onda, kada se tepih natopi, počinje show zvan seksualno i reproduktivno zdravlje osoba s invaliditetom kojim se medicina skoro pa i ne bavi.
Kad sam krenula u osnovnu školu 1995. godine, inkluzije nije bilo. Zakonski su postojali neki elementi da se djeca s „lakšim“ teškoćama eventualno upišu, oslobode nekog dijela nastave, ali ne i da nam se nastava prilagođava – to je dolazilo sa sviješću učitelja i nastavnika. Srednju školu sam upisala one godine kad je u Bosnu i Hercegovinu inkluzija ušla na zakonska vrata, ali kad su posljedice neadekvatnog pristupa istoj postale očitije. U generaciji je sa mnom išao još samo jedan dečko s nešto težim invaliditetom, te nam gotovo ništa u školovanju nije bilo prilagođeno. Na fakultet sam krenula kao i svi ostali studenti. Dobro, zahvaljujući prosjeku ocjena iz srednje i uspjehu na prijemnom – uz plaćenu punu cijenu školarine, koju sam uspjehom dovela do kraja školovanja, baš tako.
Već godinu dana na Karikama imamo priliku čitati priče mladih iz cijele BiH na temu njihovih najrazličitijih ljudskih prava. Objavili smo pedeset blogova u kojima su mladi u prvom licu ispričali lične priče o tome kako je poštivanje ili kršenje određenog ljudskog prava uticalo na njihov život. Tako smo priču o ljudskim pravima sveli na svakodnevni, obični, životni nivo, pokazujući, zapravo, da nikada iz priče o ljudskim pravima ne smijemo isključiti čovjeka i njegov/njen život koji može biti bolji i kvalitetniji ako se poštuju njegova/njena ljudska prava.
Moja priča počinje od moje šeste godine, tj. odonda kad sam krenula u prvi razred osnovne škole. I dan-danas pamtim pitanje učiteljice: „Aldina, zašto konstantno odmahuješ glavom? Postoji li neki problem?“ Nakon učiteljičinog, uslijedila su i brojna pitanja učenika u razredu – Zašto? Kako? Otkad to radiš? Osim pitanja, tu je bilo i podsmijavanja. Na sva ta pitanja i podsmijavanja nisam imala odgovor ni reakciju. Jedino čega se sjećam da je u tom momentu postojalo jeste osjećaj usamljenosti, stida, različitosti.
Oduvijek mi je proljeće omiljeno godišnje doba jer se sve neumorno budi, cvjeta, zove nas da počnemo iznova... Svake godine nam nudi novu varku ili nadu, da možemo sve ispočetka, da možemo biti bolji ljudi... Svako proljeće ponudi novu perspektivu, osjećaj, metamorfozu... Probudi u nama optimizam, radost, energiju superjunaka koji može na leđima ponijeti čitav svijet. Ali i najsnažniji superjunak bi se slomio pod ovolikim pritiskom koji nas lomi, melje, pritiska, stiska dok ne izgubimo dah.
Mislim da je to bio najtužniji dan u mojem životu – kada nitko iz škole nije stao uz mene nego je i stručna osoba bila na strani zlostavljača. Onih koji su imali moć i kontakte. Tada se kod mene javila anksioznost i depresija i mislila sam da je srednja škola crna rupa iz koje se neću izvući. Kada ste žrtva mislite da će vas to pratiti kroz cijeli život i da će netko prenijeti nekom drugom i da će i ta osoba naći krivicu u vama.
Zovem se Ali i moja priča o transrodnosti je započela veoma rano, još u djetinjstvu. Već tada sam, bez ikakvog predznanja o transrodnosti, primijetio da imam vlastite preferencije po pitanju rodnog izražavanja, one koje su tradicionalno uobičajene za dječake. Nisam želio da nosim suknjice, haljinice, da imam dugu kosu, niti da budem oslovljavan u ženskom rodu, samo što tada ni ja sam, a niti bilo ko oko mene nije imao nikakvih informacija na ovu temu, i bilo me je strah da bilo kome spomenem svoje unutarnje stanje, te sam dugo godina pokušavao da potisnem ta osjećanja. Naravno, rodno izražavanje može da bude i neovisno od rodnog identiteta, ali u mom slučaju to je bio moj način da izrazim ono što ja jesam.
Selma Ćatibušić je najmlađa vijećnica u Gradu Tuzla. Pokrenula je niz inicijativa, a jedna od njih je i otvaranje čitaonice za studente/ice i srednjoškolce/ke koja će raditi 24h na dan. Osim toga, pokrenula je inicijativu „100 sadnica za 100 zaslužnih Tuzlanki“ jer samo deset ulica u Tuzli nosi ime neke žene.
Ambiciozna, mlada, željna znanja i iskustva počinjem s prvom studentskom praksom već na drugom semestru prve studijske godine žurnalistike. Neću vas lagati i pričati kako je bilo teško balansirati posao i fakultet jer ja to nisam osjećala, s lakoćom sam čitala materijale potrebne za pripremanje ispita, te iste polagala. Tokom praktičnih vježbi sam briljirala, jer sam sve ono što je trebalo da tada radimo prvi put ja već radila kao praktikant na televiziji. Bila sam okružena mladim i jednako uspješnim (ili čak uspješnijim) kolegama, i između nas je uvijek vladala atmosfera takmičarskog karaktera. Ko će prvi preći iz revijalnog programa u informativni, ko će se prvi baviti istraživanjima, ko će objaviti prvi članak, ko se pojaviti kao zaštitno lice televizije...