U današnjem javnom diskursu sve se više priča o ovim problemima. Književnost za ovim ne zaostaje, može se reći čak i da prednjači. Sjajan primjer pozitivnog načina problematizacije ove teme dale su nam dvije književnice iz Bosne i Hercegovine, koje pripadaju mlađoj generaciji i koje su u svojim djelima pisale o rodno zasnovanom nasilju. U pitanju su Mihaela Šumić i Lana Bastašić.
Ivo Andrić jednom je zapisao: Cijelog se vijeka liječimo od nesretnog djetinjstva. Tu ideju u svojoj knjizi Mliječni zubi (2020) dosljedno slijedi Lana Bastašić. Knjiga se sastoji od dvanaest priča, koje su većinom ispričane iz dječije perspektive, tako da možemo pratiti njihove kratke, ali upečatljive ispovijesti čiji nas reci vode u svijet dječijih problema, tajni, nada i strahova. Bastašić nas vraća u dane u kojima smo pod svačijim utjecajima usvajali znanja i navike koje su se nastavile i danas, u svijetu „odraslih“, kako bismo ih propitali te, možda, i odbacili.
Gospodin i gospođa Bennet roditelji su pet neudatih kćeri – Jane, Elizabeth, Mary, Kitty i Lydije. Kad na obližnje imanje stigne bogati gosp. Bingley sa svojom sestrom i prijateljem Fitzwilliamom Darcyjem, gospođa Bennet počet će maštati da jednu od svojih kćeri uda za njega. Sve počinje balom na kojem gosp. Bingley upoznaje Jane, a gosp. Darcy Elizabeth…
Benjamin Bajramović: Posebnost naše nesreće jeste u tome što se poniženje uzima kao zdrava činjenica
Na petom Međunarodnom festivalu književnosti „Bookstan“ predstavljen je roman „Itake“, prvijenac Benjamina Bajramovića. Roman u kojem se tematizira stanje bosanskohercegovačkog društva iz perspektive njegovih mladih ljudi nudi rijetko viđenu priču o sazrijevanju u nezgodno vrijeme. S autorom smo razgovarali o iskustvu pisanja romana, njegovom viđenju književnosti, društva i vremena u kojem živimo. Njegov roman „Itake“ možete pronaći u knjižari Buybook.
Žena poluplemskog podrijetla koja je ušla u javni život i imala ogroman utjecaj u vrijeme kad je to bilo nezamislivo...
#Blogdan poručuje čitateljkama i čitateljima Karika:
„Ne morate ni protiv koga da se borite. Ne morate ni protiv koga da vodite ikakve bitke. Ne morate da budete čak ni u pravu, ne morate ni s kim da delite svoju viziju sveta. Samo ne treba u dubini sebe da od nje odustajete. I sve će biti fenomenalno.“
Prvog sam dana radionice sjedio u klupi na Akademiji likovnih umjetnosti kao prvačić nervozan zbog polaska u školu. U tim smo uvodnim satima saznali da će nam radionicu voditi Kruno Lokotar, književni urednik, kolumnista i moderator mnogih festivala. Osim njega, raspored mi je otkrio da ćemo slušati i Johna Freemana, Aleksandra Hemona, Dubravku Ugrešić te mnoge druge. Bilo mi je drago što mogu prisustvovati svemu tome.
Taman kako on niz kasabu, tako eto ti mog jarana Dine trči uz kasabu i uzvikuje ""Ljudi, ljudi Boris napis'o predstavu o mirnoj Bosni!!", komšije se za brkove uhvatiše, kone u bandak padoše, a dječica u gaće pomokriše.
Prva rečenica ove knjige glasi: „Knjiga o Budimiru Lončaru nastajala je predugo.“ U ovom konkretnom slučaju to znači 16 godina, što će reći od prvog razgovora koji su Tvrtko Jakovina i Lončar vodili 2004. pa sve do 2020. godine. Nema baš svaki istoričar privilegiju da razgovara sa svjedokom i često stvaraocem istorije, a Budimir Lončar to svakako jeste. Većina istoričara nema drugi izbor nego da kopa po arhivima – naravno, i ova knjiga je zasnovana na brojnim arhivskim dokumentima iz, bez pretjerivanja, cijelog svijeta – ali nekada se desi srećan splet okolnosti i čovjek može iz prve ruke da dobije iskustva čovjeka koji je svjedočio nekim od najbitnijih događaja svoga doba.
Među najvećim i najznačajnijim književnim stvaraocima koji su rođeni na pragu XX stoljeća i koji su stekli veliki autoritet u italijanskoj kulturi i književnosti stoji i ime Cesarea Pavesea. Jedan je od najinteresantnijih italijanskih pisaca u rasponu između predratnog i poslijeratnog perioda čija djela i život neprestano nastavljaju da privlače pažnju domaće i strane književne kritike. Dio je generacije pisaca čiji je glavni zadatak i cilj bio otkrivanje Italije.
O načinu samog izbora knjige za određeni mjesec dogovaraju se međusobnim glasanjem. Aleksandra smatra da treba afirmisati još studenata da im se priključe jer njihov projekat ima višestruke koristi. Postoje brojna istraživanja koja pokazuju da čitanje knjiga ima mnogo benefita kao što su: bolje zaključivanje, ljepše izražavanje, oslobađanje od stresa itd. Ono što je posebno važno jeste da kroz razgovor s drugim članovima možemo sebe osloboditi treme i straha od javnog nastupa. „Voljela bih da i nakon završenog fakulteta posjećujem 'Razgovorušu', ali ne znam na koju će me stranu vjetar odnijeti. Svakako ću čitati knjige i ako ne budem mogla prisustvovati ovim okupljanjima“, ističe za magazin „Karike.ba“ Aleksandra Đukić.
Moj je život bio premalo sretan, a previše tragičan, ali sam imao i privilegiju da sve to proživim. Ne znam koje sam sve nesreće, posebice tijekom rata izbjegao, teško ih je i pojmiti, gotovo da ni sam ne povjerujem što mi se događalo i s kim sam se sve susretao.






















