Admir Adilović je mladi aktivista za ljudska prava, a ovo je njegova lična priča: Kada god razmišljam o ta famozna četiri zida, sjetim se Maye Angelou i njene čuvene poeme „I Know Why the Caged Bird Sings“. Ova pjesma odlično opisuje koliko je glas ptice snažniji od svake zatvorenosti. Možda ptica ne osjeća slobodu koja joj je potrebna, ali je zasigurno osigurava svome glasu koji može da dopre i do najdaljih planina.
Nepostojanja reprezentativnosti LGBTIQ+ zajednice, kulture, stvaralaštva i života u javnom prostoru vodi do stvaranja predrasuda i miskoncepcija o zajednici. U javnom prostoru LGBTIQ+ teme su još uvijek tabu ili su čak i zabranjene, što dovodi do potpunog ignorisanja zajednice, a kroz aktivnosti poput čitanja LGBTIQ+ poezije, gledanje filmova i diskusija otvaramo LGBTIQ+ teme javnom životu i prostoru, našim sugrađanima/kama, našim komšijama/nicama, našim prijateljima/cama, i sve to s ciljem informisanja i senzibiliziranja, te otklanjanja postojećih predrasuda i iskrivljenih mišljenja. Također, kroz te aktivnosti nudimo LGBTIQ+ zajednici siguran prostor u kojem mogu biti autentično ono što jesu, te širimo prostor slobode, ljubavi i zajedništva. Sve nabrojane aktivnosti pomažu građanima i građankama da se upoznaju s LGBTIQ+ osobama i njihovim životima i da strah od nepoznatog pretvorimo u prihvatanje poznatog – to pomaže i LGBTIQ+ osobama da se osjećaju sigurnije i prihvaćenije u bosanskohercegovačkom društvu, kaže Bajraktarević. Cijeni da se promjene dešavaju, ali vrlo sporo.
Najčešće pitanje, čini se, je vezano za sam koncept ponosa i njegove konotacije s LGBTIQ+ zajednicom. Prije nego odgovorimo na pitanje „Čime se oni ponose i zašto se tako povorka zove?“, moramo da se podsjetimo same historije LGBTIQ+ aktivizma, tačnije PRIDE-ova. Oni su se pojavili u vezi s američkim pokretom za prava LGBTIQ+ osoba, koji je započeo tijekom 20. stoljeća. Značajan događaj u historiji LGBTIQ+ pokreta bila je „Stonewallska pobuna“, koja se odigrala u New Yorku 28. juna 1969. Ovaj događaj ima ključnu ulogu jer je označio prekretnicu u borbi za prava LGBTIQ+ osoba. Stonewall Inn, popularno mjesto okupljanja LGBTIQ+ zajednice, često je bio meta policijskih racija i nasilja. Na taj dan, policajci su nasilno upali u bar i počeli maltretirati uglavnom trans žene, kao i gej muškarce i lezbejke. U odgovoru na ovu policijsku represiju, okupljeni su se odlučili pobuniti, što je rezultiralo serijom nemira i protesta poznatih kao „Stonewall riots“ ili „Stonewallska pobuna“. Ovaj događaj imao je snažan utjecaj na jačanje borbe za prava LGBTIQ+ osoba. Naziv povorka ponosa došao je upravo iz ovog događaja, kada su na toj pobuni LGBTIQ+ osobe glasno rekle da je dosta traćenja i nametanja stida, da su one ponosne upravo zbog toga što jesu.
Kad vratim vrijeme unazad i poredim staru i novu sebe, nemjerljivo sam zahvalna svim ljudima iz LGBTI zajednice koji su postali dio mog života, oplemenili me, naučili me nešto novo, naučili me da budem bolja osoba, da budem otvorena, ne osuđujem ono što ne razumijem i da se ne zalažem samo za prava koja se tiču isključivo mene. Ako još samo jedna osoba posredstvom mog angažmana počne misliti tako, ovo sve ima smisla. Mama već jeste. Još samo jedna osoba.
Moja žena i ja prošle smo razne dogodovštine. Sve ono što jedan dug i posvećen odnos sa sobom neizbježno nosi, imale smo duboke i teške razgovore, iskusile velike emocije, ljubavne i one neke druge, planirale svakodnevni život i prevazilazile životne izazove. Kao i svi drugi parovi. Ipak, postoji taj jedan dio iskustva koji je svojstven samo nama i našoj kvir zajednici, nešto što zasigurno ne olakšava život u paru. Situacije čije prevazilaženje zahtijeva odličnu povezanost sa sopstvenim emocijama i spremnost da se o njima komunicira s partnerom otvoreno i ranjivo.
Otac s dužom bradom i kratkim nogavicama, majka potpuno pokrivena, pet sestara, tri brata, skoro nimalo tehnologije – do svoje trinaeste godine sam bio ubijeđen da je takav način života najispravniji. Treće sam dijete po redu, baš nakon jednog brata i jedne sestre. Broj djece bi ostao isti da nije očevog takmičarskog duha među njegovim prijateljima, jer onda kada je nas djece bilo troje, svi njegovi prijatelji su imali više djece od njega. I ne bi ničega lošeg bilo u tome da je on bio zaposlen. Osim takmičarskog duha, ohrabrivala ga je priča da će se poslanik Muhammed na onom svijetu najviše ponositi onim njegovim sljedbenikom koji bude imao najviše djece. Majka nije imala pravo odlučivati o tome jer ju je vjera osudila na bezuslovnu poslušnost mužu, čemu se ona, kao relativno neobrazovana djevojka, potpuno prepustila. Vjerujem da su ju ubijedili da je to odlična odluka sve do momenta kada je djece bilo previše da bi odustala od sličnog životnog stila, bila to odlična odluka ili ne. Rođenje novog djeteta u porodici nam jeste bio praznik, ali to početno uzbuđenje neće othraniti dijete niti će ga odgojiti i opremiti vještinama neophodnim za život.
„Meni lično nisu poznate niti inicijative, a posebno ne politike koje promoviraju predstavljanje queer zajednica u umjetnosti kako u BiH tako i na Balkanu. Imam osjećaj da kada smo uključeni, uključeni (znači: tolerisani) smo prvenstveno radi reprezentativne potrebe institucija, koja proizilazi od dirigovanih procesa 'demokratizacije', a ne jer smo percipirani kao ravnopravni/e građani/ke, odnosno kao politički subjekti koji mogu doprinijeti društvu sa svojim perspektivama i iskustvima. Ne mogu reći da su svi nivoi vlasti zakazali, jer to implicira da su se ikada o nama brinuli. Od konstantnih opisa poput 'izdajnica/ka' i neprofesionalne patologizacije u 'pacijente/ice', preko psihološkog zlostavljanja, pa i terora, do fizičkih napada i eskalacija, zaštite nema, pravde nema. Na elementarnom nivou se suočavamo s ogromnim (i bespotrebnim) poteškoćama, tako da je aktivna, materijalno osjetljiva podrška jako daleko“, objasnila nam je Anela.
Šta sam sebi i ko sam ostalima? Pitanje koje se dosta osoba pita u toku svog života. Pogotovo ako ste pripadnik/ca LGBTIQ+ populacije. Još ako kojim slučajem živite u BiH, pitanje dobija dodatni presing. Napisaću nešto o periodu pronalaženja SEBE. Dakle, pitanjem iz naslova počela sam da se bavim još od ranog djetinjstva. Ko sam ja? Zašto sam „drugačija“ od ostalih djevojčica? Da li je to bolest?
Strahovi su se iznova i iznova pojavljivali u mom životu. Šta ako ovo nikada ne prestane? Šta sa mnom nije uredu? Zašto se meni ovo dešava? Jesam li bolesna? Da mogu sada da se vratim u to vrijeme i da zagrlim tu malu djevojčicu i kažem joj: „Ne brini, uredu je što ti se sviđaju djevojčice, ne obaziri se na okrutne komentare okoline.“ Nažalost, to ne mogu da uradim i ta djevojčica je morala da se izbori s mnogim nedaćama i strahovima da bi došla do ove djevojke koja je sada. Njen put je počeo istraživanjem internet stranica o homoseksualnosti.
„Ubij!“, „Treba zabranit'!“, „Sve su to pederi!“, „Vratite nam dugu, pederi!“, „Bolesnici!“... Sve su to pogrdne riječi, prijetnje i pozivi na nasilno ponašanje, koje nas i ove godine očekuje uoči najavljene četvrte Povorke ponosa. Oni koji ne podržavaju i ne razumiju LGBTIQ+ osobe, koji homoseksualnost smatraju bolešću ili psihičkim poremećajem, ovakve uvrede glasno i jasno uzvikuju na anti-LGBT protestima koji se održavaju netom prije održavanja Povorke.
Bila je to iznenađujuće topla večer za studeni. Sokakom se prosuli mirisi kestena pomiješani s mirisom drva koja plamte u ognjištima kuća zbijenih tik jedna uz drugu. Kraj večere značio je početak oduška, bar što se dječaka tiče. Iz avlija su istrčavali i slijevali se poput potoka niz uske uličice koje vode prema Neretvi. Mjesec koji se nadvio iznad Huma izgledao je kao da grli grad, posebno onu malu židovsku mahalu. Malo iznad Starog mosta, u pravcu Tare, kao bedemi, stajale su kuće židovskih obitelji. Male, uske, a pune priča. S druge strane drvenih prozora ogledao se život, ne jedan, nego njih mnogo, a svaki od njih krio je barem jednu tajnu. Život nije život, ako u svoje grudi ne urežeš barem jednu tajnu.
Ne namećući nikom ništa, bili su tako slobodni i svoji, a ta sloboda nije mogla biti osvojena jednom, nego se osvajala svakim danom. Nisam mogla da ne pomislim da meni kao strejt osobi je nametnut tabu na mnoge teme o kojima bih progovorila bila. Na temu seksualnih sloboda prvi put sam razgovarala s njima – sa svojim gej prijateljima.
„Jesi li ti muško ili žensko?“ i ja sam je, kao i svi u razredu, pitala isto glupo pitanje. Doduše, s jedanaest godina života i balkanskim odgojem, ne možeš bolje ni očekivati. Znala sam samo da „takve“ djevojčice nazivaju rogobatnom riječju „muškaraba“. Ne sjećam se tačno šta je odgovorila.






















