Postavlja se pitanje, da li veću brigu za mostarsku javnost treba predstavljati činjenica što se ovo uopće pojavljuje ili što se simboli ne uklanjaju od strane građana, NVO-a, neformalnih grupa, budući da je očigledna pasivnost gradskih vlasti po ovom pitanju.
Ja sam slijepo crijevo svog razreda. Dio sam njega, prisutan sam, ali niko ne mari. Najradije bi ga uklonili da ne smeta i da ne zaboli kada kaže istinu, kada kaže da mu nešto smeta, ili kada ga nešto zaista zaboli.
Opet nije ništa nađeno. Iza sebe je ostavila još jednu u nizu od zakopanih rupa. Njene šape, neumorno su prelazile na druga mjesta, tražeći neku nepoznatu životinju u kojoj vidi hranu.
Na slikama, ni u realnosti, zida nema. Njega ćete naći u mislima i razmišljanjima mnogih ljudi u Mostaru.
Rat, najosjetljivija tema naših prostora, počela je. U prostoriji, nalazili su se ljudi koji su ga proživjeli i osjetili na svojoj koži. S tom činjenicom u glavi, na svoja usta stavljam zamišljeni katanac, s čvrstom samozabranom da o tome pred njima progovorim ijednu riječ.
A gdje su u svoj toj priči tvoji stanovnici, građani, tvoja srž? Oni se utapaju u virovima svog vlastitog paradoksa i zatucanosti. Te iste ljude u crnim odijelima i kravatama, na svojim ramenima, donijeli su oni, isti ljudi, koji svake noći jedva zaspu razmišljajući kako izvući kraj s krajem sa sve manjom platom, a sve skupljim životom, oni isti kojima su djeca, rodbina, prijatelji, hiljade kilometara daleko od njih, oni isti koji si ne mogu priuštiti lijekove, namirnice, školovanje, ono osnovno u životu.
Koliko smo nezahvalni i bezobrazni prema našem kulturnom blagu, ali i samoj prirodi, dovoljno govore stotine opušaka, praznih limenki i kutija od cigara. Pažnja, ovdje su i zrak i tlo kontaminirani nekulturom.
Smrt mlade djevojke zajedno s protestima dijaliznih bolesnika najzad je izvuklo doniranje organa iz sjene drugih interesa i problema društva.