Migranti koji su se u jeku pandemije zatekli u BiH iskoristili su priliku da se iz jednog dijela države prebace u drugi. Tako su prodaju maramica iz većih gradova prenijeli u manje, susjedne gradove, među kojima je grad Visoko. Kada su već popustile mjere poduzete protiv širenja virusa, u Visokom su oni koji su počeli izlaziti u nabavke, šetnje ili po nekom drugom poslu mogli vidjeti da se na određenim mjestima nalaze ovi već poznati čuvari bh. semafora, ulaza u zgrade, parkova i drugih javnih okupljališta. U Visokom je to najčešće bilo na mjestima većih trgovačkih centara smještenih na periferiji grada. Odlučila sam da s jednim od njih razgovaram za magazin „Karike“.
Nije baš da je meni kvalitet života nešto mnogo bolji zbog toga što imam metro liniju od tri milijarde eura, niti sam posebno sretan s rijekama turista od kojih više ne mogu proći gradom, a platio sam doprinos kroz porez i za metro, a i za institucionaliziranje turizma, a i za policiju koja nadgleda coffeeshopove i Red Light District. Meni recimo mnogo više znači što mogu prošetati Dobrinjom po sat vremena svaki dan, dok ovdje moram da se guram sa stotinama hiljada drugih sugrađana jer je grad mali, a stanovnika mnogo.
Nismo mi baš tako loši kao što kažu, a ni toliko zamračeni čime god nam govorili da jesmo. Evo nekih primjera o tome ko smo to mi i zašto kažu da smo toliko različiti.
No More Content













