Fascinantne građevine dokaz su bogate prošlosti Bosne i Hercegovine.
Karike vam donose preuzbudljivu ispovijest Olje Cvitanovića, momka koji se vratio u Sarajevo nakon života u Njemačkoj i Švedskoj. Tokom života vani, suočavao se s usamljenošću, hladnim Švedima, pogrešnom dijagnozom i nostalgijom za Sarajevom... Nastavite čitati, jer Olji su život spasili sarajevski ljekari... Kako, saznajte u nastavku.
Vjerujem da stvari mogu i moraju ići nabolje. Upravo zato trebamo izraziti socijalni, društveni, a prije svega moralni bunt protiv ljudi koji nama vladaju već dvadeset i kusur godina. Ovo nije vlast kakvu zaslužujemo.
Kada bi naglas govorili o prirodnim ljepotama Bosne i Hercegovine, bili bi mnogo bogatiji, te manje bi razmišljali da odemo...
Nije baš da je meni kvalitet života nešto mnogo bolji zbog toga što imam metro liniju od tri milijarde eura, niti sam posebno sretan s rijekama turista od kojih više ne mogu proći gradom, a platio sam doprinos kroz porez i za metro, a i za institucionaliziranje turizma, a i za policiju koja nadgleda coffeeshopove i Red Light District. Meni recimo mnogo više znači što mogu prošetati Dobrinjom po sat vremena svaki dan, dok ovdje moram da se guram sa stotinama hiljada drugih sugrađana jer je grad mali, a stanovnika mnogo.
Nismo mi baš tako loši kao što kažu, a ni toliko zamračeni čime god nam govorili da jesmo. Evo nekih primjera o tome ko smo to mi i zašto kažu da smo toliko različiti.
Dugo mi je trebalo da se odlučim napisati tekst o postizbornim mišljenjima, reakcijama i rezultatima. Opet smo izabrali ISTE. Opet ćemo bježati iz države. Napuštati porodice, kuću, posao. Opet ćemo pričati sve i svašta na vlast.
„Baš neki dan, šetajući s momkom, primijetila sam djevojku koja radi u kladionici. Stajala je ispred i pušila cigaretu. Onda sam shvatila da nikada nisam vidjela nekog muškarca da radi u kladionici. Pokrenula sam s momkom tu temu i, u suštini, nismo našli neki zajednički zaključak i razlog zašto u svim kladionicama rade samo žene.“
Naravno, mi se fizički ne mijenjamo kao stanovnici Mordora, ali naši svjetonazori se drastično razlikuju od onih prije deset ili petnaest, a kamoli od onih od prije trideset godina.
I ko god mi čestita Dan nezavisnosti 1. marta, reći ću mu isto: „Vrati se tamo odakle si došao, a jasno je odakle je to”.
„U Njemačkoj se može mnogo toga postići ako želiš učiti jezik i potruditi se na poslu. Nema kafenisanja, kad se radi, radi se, pauze imaju, uvijek možeš na toalet, ali naš narod je navikao da ne radi i da kuka.“
Svjetski putnik i putopisac iz Zenice u serijalu članaka za KAR!KE piše o svom backpackingu po Južnoj Americi.