Anksioznost mi se prvi put javila već na trećoj godini studija. Tada je bilo apsurdno da se priča, kao što se danas, 10 godina od tada (2021. godine), priča. Počelo je iznenada. Izgubila sam apetit, osjetila slabost i bezvoljnost. Reklo bi se, baš kao i proljetni umor. Dan za danom, sve manje sam jela i sve manje pričala. Zatim sam i sve manje tečnosti unosila. Izolovala sam se, ostajala sama, bez da mi je iko trebao. Smetali su mi ljudi koji se smiju, kojima je dobro, koji su pozitivni. Stezalo me u grudima svaki put kada bih pomislila da s nekim treba kafu da popijem i da pričam o bilo čemu. Fizička aktivnost se svela na minimum.
Ako možeš da sanjaš, možeš i da ostvariš. Mašta stvara cilj. Možda neki snovi djeluju blesavo, ali da vam nisu bitni, ne biste o njima razmišljali. Znači, vrijedno je. Snovi se ne ostvaruju preko noći. Nikad nemojte odustati od onoga o čemu sanjate. Onoga o čemu vaša duša sanja. Istrajte. Jako je teško. Ništa nije lako, ali postoji način. Ne odustajte. Ne zavisite od tuđeg mišljenja. Ne plašite se promjene. Vrijedan je samo onaj cilj na kojem ste stajali do kraja. A snovi su stvarnost ako srcem vjeruješ.
Kada diskutujemo o pojmu religija, postoje neke osnovne stvari o kojima, na kraju krajeva, svi moramo biti upućeni. Svako ima...
Nadam se da će sva ova sjećanja prenijeta na ovaj papir vremenom skroz nestati iz moje glave, mog života. Bit će ih jako teško prenijeti na papir, a čitaoci će vjerovatno shvatiti koliko je teško sve to i PREŽIVJETI! Zovem se Adna, imam 24 godine i djevojka sam s kombinovanom cerebralnom paralizom. Otkako sam počela da saznajem o životu, vrlo dobro sam se upoznala s užasnim pojmom: nasilje u porodici! Kamo sreće da sam ga samo čula.
Bila je ovo duga, turbulentna i nesvakidašnja godina. Sve što smo poznavali promijenilo se iz korijena, a na koncu svega veliko je pitanje i hoćemo li mi kao čovječanstvo, ali i kao individue, ikada biti isti. I hoće li to donijeti dobre ili loše promjene po nas same. 2020. godina nas je sve naučila nizu lekcija, koje su neki od nas morali naučiti preko opekotina na vlastitoj koži. Ali jedno je sigurno, ove godine je svako od nas sasvim sigurno naučio barem dvije stvari o sebi, životu, ali i smislu uopšte, a ja vam evo izdvajam simboličnih 20.
Pa da počnemo.
Kompleksi se javljaju između stvarne slike našeg tijela i idealizovane slike kako bi naše tijelo trebalo da izgleda. Trebalo? Zar postoji način na koji nečije tijelo treba da izgleda? Sudeći prema Instagramu i onome što nam serviraju utjecajne ličnosti, mediji, beauty magazini, postoji samo jedan ideal ženskog i muškog tijela. Kako se kao mlada osoba pozicionirati u odnosu na ideale ljepote promovirane na društvenim mrežama?
Ovo je priča čiji početak i kraj ne želim smjestiti ni u jedan vremenski ni prostorni okvir. Ona je duhovna, a vjerujem da se ništa duhovno ne treba potčinjavati onome što su kreirali ljudi. Za Boga ne postoji granica. Zašto onda da i svoju ljubav prema Njemu ograničavamo onim što nas sputava u njenom iskazivanju? Ovo je priča o mom duhovnom putovanju, pravu i izboru da onako kako sam živjela s hidžabom, danas živim bez njega.
Aida Mandić - Preduzetnica, pjesnikinja, autorica (napisala sam preko 25 knjiga koje planiram da izdam), izumiteljica, investitorica, aktivistkinja, filantropkinja, feministkinja, blogerica, socijalna kritičarka, sakupljačica knjiga, antikvarijatkinja, numizmatičarka, vrtlarka, ekologinja, prevoditeljica, intelektualka, učiteljica, filozofkinja, motivacijska govornica i savjetnica za društvene medije i digitalni marketing.
„Ja sam te rodila, ja ću ti i reći kako da živiš. Dok si pod mojim krovom, vrijede moja pravila. Kad odseliš, živi kako hoćeš. Dotad, onako kako ja kažem.“
Zvuči poznato? Reklo bi se i uobičajeno u porodicama širom svijeta, ali ponajprije našeg nam Balkana, gdje vrijedi nekakvo nepisano pravilo da djeca prije svega moraju ostvariti roditeljske želje, a tek onda svoje snove. Ako na to ikada dobiju pravo. Od tih istih roditelja.
Prebacujući kanale na TV-u, naišla sam na emisiju u kojoj se govorilo o položaju žena u BiH prije nekih pedeset, šezdeset godina. Govorilo se kako su žene bile apsolutna svojina muževa i njihovih porodica – bez ikakvog prava na glas, izbor i mišljenje. Akteri emisije su prepričavali anegdotu iz nekog sela u BiH, gdje su samo i isključivo žene išle da donose vodu kilometrima udaljeno od sela. Na pitanje djeteta svome ocu zbog čega majka ide po vodu svaki dan tako daleko kad imaju volove, otac je odgovorio: „Žao mi volova.“
Po ko zna koji put, Miroslav Momčilović pokazuje i dokazuje koliko je velik scenarista i reditelj. Ozbiljnoj temi pristupa na vrlo duhovit način koji prerasta u duboku, emotivnu i potresnu dramu. Kao i u ranijim svojim filmovima, i u ovome Momčilović donosi dašak beogradskog duha s ulica ovog velikog grada. „Vikend sa ćaletom“ je zapravo tužna komedija, kako jednom prilikom reče Momčilović, koja će vas nasmijati ali i rasplakati. Još jedan veliki film velikog reditelja i scenariste.
„Ili jedeš ili budeš pojeden. Sad smo isti. Ubice. Razlika je u tome što sam ja malo civilizovaniji.“ (citat iz filma)
Teza da je svijet u kome živimo jedna vrsta džungle i borbe za opstanak stara je vjerovatno koliko i sama ljudska civilizacija. Uprkos raznim pisanim i nepisanim pravilima koja naše društvo razlikuju ili bi bar trebala razlikovati od životinjskog svijeta, čovjek je nerijetko okrutan i surov kao zvijer. Nekada je to iz bijesa, a nekada jednostavno posljedica okruženja i prilagođavanja na sredinu. Ova teza društva kao surove borbe za opstanak i pored njegove uređenosti je samo jedna od onih kojom se, kroz krajnje originalnu i zanimljivu priču, bavi „The Platform“ (El hoyo) iz 2020. godine.