Eurosong iliti Eurovizija je jedno od najpoznatijih, ako ne i najpoznatije muzičko takmičenje našeg djetinjstva. Svi se sjećamo onih momenata s mamom, tatom, bakom/nenom, burazerom ili sestrom u skromnim dnevnim boravcima uz neki „žuti“ sok, grickalice i euforično iščekivanje nastupa države za koju navijamo. A svako je imao nekog svog favorita. I zaista, u Bosni je Eurovizija ne samo još jedno takmičenje, ona je mnogo više od toga.
Moja prva asocijacija na sam Eurosong jeste ogroman crni TV (Boga pitaj koji je to brend bio) s malim „vratima“ koja su, zapravo, bila otkinuta. Tu su se nalazila samo tri nedefinisana dugmeta koja su bila za smanjivanje i pojačavanje. Onda ja tako stojim kraj TV-a čekajući da neko od ukućana upali kako bih svjetlosnom brzinom smanjila jer je automatski bio pojačan toliko da bi danas bio odličan prenk i eventualno da se šlagirate jer niko ne očekuje da se TV pali i da je zvuk na 100. No, taj je bio. I to su glasnije uspomene od bilo kojih drugih. Danas imamo ogromnu plazmu u dnevnom boravku, ali danas ne gledamo Euroviziju. Doduše, danas jedva stignemo da vidimo jedni druge, ali nećemo na patetiku, shvatili smo o kojoj sam sentimentalnosti pričala.
Visoko godišnje posjeti više stotina turista iz cijelog svijeta, pa ako ste jedan od njih onda već znate zašto trebate ponovo doći, a ako niste, u nastavku vam donosim razloge zbog kojih ćete sigurno poželjeti posjetiti ovaj grad. Mislim da ne postoji nijedan stanovnik Bosne i Hercegovine koji nije čuo razne priče o piramidama u Visokom. Postojale piramide ili ne, jedno je sigurno, imamo odličan turistički potencijal. Iz kojeg god pravca da ulazite u grad, nemoguće je da ne primijetite ono zbog čega ste stigli. Brdo Visočica na čijem se vrhu nalaze ostaci kraljevskog grada Visoko plijeni pažnju i zaista već odmah svojim oblikom podsjeća na piramidu. Ona je poznata kao piramida Sunca, ali po navodima Semira Osmanagića postoje još tri.
U četvrtak, osmog oktobra pandemijske dvije hiljade i dvadesete, one koja je trebala biti olimpijska godina, u Sarajevu je u Petrakijinoj ulici otvoren konačno renovirani Olimpijski muzej. Reklo bi se, u pravo vrijeme zbog lokalnih izbora, ali ovog puta ne želim da politika ima išta s nečim dijametralno drugačijim i humanim kao što su to Olimpijske igre, pogotovo one koje su se održale u Sarajevu orvelovske 1984. godine. Ipak, svijet nas ne pamti po tih nekoliko sedmica u kojima je skoro čitav (olimpijski) svijet boravio u ovom gradu, već upravo po onome što je htjelo uništiti svaku uspomenu da je Sarajevo organiziralo 14. Zimske olimpijske igre.
Bio jednom jedan dejt, koji se s nestrpljenjem iščekivao, prizivao strah i uzbuđenje i vrtio leptire u stomaku. A onda je došao Facebook i sve prekinuo. Dejtamo li više ljudi u offline svijetu pitanje je, a čak i da je odgovor vrlo optimistično da, kako to radimo? U današnjem svijetu online pravila, vrijedi li išta old school i šta ustvari žene na prvom dejtu žele, pokušaću objasniti.
Ponekad imam osjećaj da više niko ne zna šta znači voljeti. Ljubav je postala riječ kojom se svi razbacuju, a...
Kao i svake druge noći, sjedio je za svojim radnim stolom neumorno pretražujući još jednu web stranicu. Listao je i listao, ne nalazeći niti na jednoj ono što mu treba. Ili su obrve preblizu, ili joj nos natkriva usne, a u najgorem slučaju uopće nema koštanu osnovu brade. Bez obzira na sve, nije odustajao.
„Ili jedeš ili budeš pojeden. Sad smo isti. Ubice. Razlika je u tome što sam ja malo civilizovaniji.“ (citat iz filma)
Teza da je svijet u kome živimo jedna vrsta džungle i borbe za opstanak stara je vjerovatno koliko i sama ljudska civilizacija. Uprkos raznim pisanim i nepisanim pravilima koja naše društvo razlikuju ili bi bar trebala razlikovati od životinjskog svijeta, čovjek je nerijetko okrutan i surov kao zvijer. Nekada je to iz bijesa, a nekada jednostavno posljedica okruženja i prilagođavanja na sredinu. Ova teza društva kao surove borbe za opstanak i pored njegove uređenosti je samo jedna od onih kojom se, kroz krajnje originalnu i zanimljivu priču, bavi „The Platform“ (El hoyo) iz 2020. godine.
Bivši specijalac 'Legije Stranaca', današnji konobar u jednom udruženju boraca kod Katedrale. Čovjek koji se sa svojih osamnaest godina uputio prema Marseju sa markom i sedamdeset u onom malom džepiću na ispranim leviskama. U životu nisam upoznao čovjeka koji je mogao kreativnije, sa manje riječi i više gorčine da psuje Aliju, potomke i cijelu desnicu.
U konačnici, ako se odlučite na čitanje romana Predsjednik je nestao, čitate na vlastitu odgovornost. Od mnogih je već proglašen trilerom desetljeća. Ja bih ga nazvao promašajem desetljeća. No, to sam ja. Ako se usudite, pročitajte ga, pa zaključite jesam li bio u pravu ili ne.
„Džaba školovanje i čitanje knjiga kad njoj fali domaćinski odgoj. Eto, i šta ćeš ti sad s njom. Ni za šta nije. Diplomu u džep neka stavi ako usta zatvoriti ne zna. Ja ću primati u moju kancelariju koga ja hoću. Neće me niko redu učiti. Ona se drznula da mene uči. Domaćinski odgoj je ba najbitniji. Isto tako ja neki dan, doš'o tetak moje žene i đe će tetak čekati. Uš'o odma' i ja kažem evo ovo završim i tebi ću uraditi. Meni jedan odanle govori: 'Halo, ja sam na redu.' Ama ja ću bolan kome ja hoću i kako ja hoću papire završavati. Po mom redu.“
Ovčasrsko-Kablarska klisura predstavlja prirodno dobro izuzetnih karakteristika koje je već nekoliko godina pod zaštitom države.
Sve je bliži kraj godine i sve je aktuelnije pitanje kako i gdje dočekati Novu godinu. Da li otići na proslavu na otvorenom ili u neki poznat lokal? Da li uopšte izlaziti iz zone komfora i napuštati topli dom? Ako još uvijek ne znate gdje provesti najluđu noć, pripremili smo vam par prijedloga ukoliko se odlučite za doček Nove godine u nekom od bh. gradova, ali i gradova regiona.






















