Na praznom podiju ostade samo Vučji pastir. Uze mikrofon i povika: „Sigurnosna situacija je zadovoljavajuća!“ Riječi odjeknuše praznom dolinom, a zrakom proleti prazna kesa.
Iako Blade Runner na prvu izgleda kao samo jedan u nizu distopijskih filmova, on je mnogo više od toga. Postoji jedan žanr koji je unutrašnje strahove mase i njihove nesigurnosti projektovao na veliki ekran kao niti jedan žanr prije niti poslije njega.
Taman kako on niz kasabu, tako eto ti mog jarana Dine trči uz kasabu i uzvikuje ""Ljudi, ljudi Boris napis'o predstavu o mirnoj Bosni!!", komšije se za brkove uhvatiše, kone u bandak padoše, a dječica u gaće pomokriše.
Nismo mi baš tako loši kao što kažu, a ni toliko zamračeni čime god nam govorili da jesmo. Evo nekih primjera o tome ko smo to mi i zašto kažu da smo toliko različiti.
Zašto uvijek failamo kad redamo prioritete? Zašto su nam uvijek prioriteti neki drugi ljudi i neke druge stvari? Zašto nam je uvijek sve bitnije i na prvom mjestu osim nas samih?
Nisu izreke nastale same od sebe, bez ikakvog podstreha kulture, socijalnog okruženja, i naravno tradicije koja to održava. Čuli ste već za izreku ''daj narodu hljeba i igara'', a vjerovatno mislili da je nastala u našoj demokratskoj državi. E pa nije...
Na početku pjesme “Gdje god su moji” možemo čuti kultni citat “Ubiće ga BILI kao zeca” (iz “Maratonaca”). I to Billy zaista i radi. Ubije beat. Samelje ga i pojede za doručak. Bez hljeba. Na prazan stomak.
Prvog sam dana radionice sjedio u klupi na Akademiji likovnih umjetnosti kao prvačić nervozan zbog polaska u školu. U tim smo uvodnim satima saznali da će nam radionicu voditi Kruno Lokotar, književni urednik, kolumnista i moderator mnogih festivala. Osim njega, raspored mi je otkrio da ćemo slušati i Johna Freemana, Aleksandra Hemona, Dubravku Ugrešić te mnoge druge. Bilo mi je drago što mogu prisustvovati svemu tome.
Kada bi naglas govorili o prirodnim ljepotama Bosne i Hercegovine, bili bi mnogo bogatiji, te manje bi razmišljali da odemo...
Naravno, mi se fizički ne mijenjamo kao stanovnici Mordora, ali naši svjetonazori se drastično razlikuju od onih prije deset ili petnaest, a kamoli od onih od prije trideset godina.
Davne 1873. godine, Budimpešta je postala jedan grad, zauzevši obje strane obale Dunava tako što su se ujedinili Budim i Obud na desnoj strani sa Peštom na lijevoj tj. istočnoj obali Dunava. Danas je to grad čiju priču spaja devet mostova.
U Čapljini je mnogo bitno znati šta je đaka, a šta habula. Ako vas neko pozdravi sa ono: „ A di si đaka?“, znači da ste dobar lik i da vas taj prekoputa vas poštuje.
