U nekom trenutku donosimo svoje odluke, a one nisu uvijek ispravne. Ovo je objašnjenje, ali ne i opravdanje. I zar tako dovijeka? Odbijam u to da vjerujem. Iz Brčkog sam. Znate, onaj grad na Savi koji je zamalo zeznuo Dejton, dok od nas nisu napravili Distrikt. Bili smo djeca, ali išli smo jedni drugima na Božiće i bajrame, slavili Ramazan, Uskrse i Vaskrse. Praviti se da nismo znali ko je Srbin, ko Bošnjak, a ko Hrvat je glupo i naivno. Jasno je kojem plemenu pripada Nataša, a kojem Amina. Ali to nas nije sprječavalo da se družimo i da surađujemo. Mržnja nije u našem genomu. Ona je naučena i ne mora biti trajna. Naši roditelji su ratovali. Naša djeca ne moraju. Ali, što joj više vremena damo da pusti korijenje i postane dio naše kulture, biće je teže iskorijeniti. Da li je već kasno za promjene?
Zar je zaista važno za kim mi srce žudi, kome se nadam i ko mi dan uljepša? S kim mi leptirići u stomaku zaigraju i um mi se pomuti? Zar je važno da li je ta osoba iste spolnosti kao i ja ili smo potpuna suprotnost? Trebam li svog prijatelja izbjegavati ako njegovo srce želi mladića koji stoji iza ćorsokaka? Njegovu sreću zar mu trebam uskratiti i govoriti da to nije prikladno? Ismijavati ga u društvu i nazivati pogrdnim imenima, ukoliko želi ponekad na svoje svilene trepavice staviti maskaru? Da li je uopšte toliko važan fizički izgled ako se s dušom ne slaže? Možda je on muške građe, naizgled silovit, oštrih crta lica, ali je u duši baš kao i ja. Nježan, čist, poput pupoljka tek procvjetale ruže. Željan ženskih pričica, u koje se savršeno uklapa, smijeha s nama djevojkama i posmatranja zgodnih dečkića. Srce mi je puno kada ga vidim da je srećan. Pa mu lice ukrasim malom količinom rumenila i nokte mu nalakiram da imamo slične. A on sav srećan, gleda me i ne vjeruje, jer u podsvijesti zna da na ulicu takav ne smije izaći. Kući majci ne smije takav doći. A zašto? Nismo mogli birati u kakvom tijelu ćemo se roditi, u kojoj sredini živjeti, koje seksualnosti biti. Pa zašto onda sad ljude osuđivati? Maltretiranje, udaranje, psovanje LGBTIQ populacije nije pravi izbor, jer koliko želimo da nas ljudi cijene i poštuju, toliko i mi trebamo poštovati tuđi odabir. I ne možemo uticati na to. Sav bijes što ćeš iskaliti na meni, jer sam s nekom djevojkom u bliskim odnosima, vjeruj nećeš ništa postići time. Jer ja ću opet, i pretučena, o njoj razmišljati.
I kao tu je, negdje, jako blizu. Kada bismo se popeli na prstiće uhvatili bismo je objeručke. Dok u isto vrijeme, jako je daleka, iza sedam planina, sedam mora i sedam gora. I dok ovo čitate, znam da vam različite stvari padaju na pamet. Ali ja, danas, pričam o sreći.
Stanovnici Sarajeva budite bez brige, sve je okej, imaju oni plan. A bit će i vode, doduše, kada Miro Purivatra organizira SFF, na koji dolaze svjetske face. Ne zna Morgan Friman šta je kanister, a Bogami ni Anđelina. Doduše ne odsjedaju svjetske kreme po Briješću, Alipašinom polju, Hrasnom i naseljima gdje su redukcije. Mada generalno govoreći, na prste možemo nabrojati naselja koja su pošteđena. Ali općepoznato je da Sarajevo za vrijeme SFF-a vrvi od turista, pa tada imamo povlasticu da se i istuširamo nakon 24 časa.
I poslovično neažurna domaća birokratija je shvatila da se u freelance poslovima vrti ozbiljan novac.
Aida Mandić - Preduzetnica, pjesnikinja, autorica (napisala sam preko 25 knjiga koje planiram da izdam), izumiteljica, investitorica, aktivistkinja, filantropkinja, feministkinja, blogerica, socijalna kritičarka, sakupljačica knjiga, antikvarijatkinja, numizmatičarka, vrtlarka, ekologinja, prevoditeljica, intelektualka, učiteljica, filozofkinja, motivacijska govornica i savjetnica za društvene medije i digitalni marketing.
A šta je sa nama? Što više razmišljam mislim da smo upravo mi ti koji su glupi i naivni u svoj toj priči. Koliko god mi pričali da je loše, oni na visokim pozicijama i dalje rade što žele jer ih niko i ne spriječava u tome.
Razmišljajući o tome što ću pisati, odlučih se za jednu temu koja je meni promijenila život. Možda će to nekomu smiješno zvučati. Ali, stručna praksa stvarno to može, tako što te usmjeri na pravu stranu. Kada se zapitaš što nakon srednje. I onda odradiš pripravnički rad. Pa si još uvjereniji šta želiš.
Koliko god neka istina bila prljava i uništavala nam život, čišća je od svake laži. Zato, grizimo se, trčimo najbrže što možemo od laži, makar padali na koljena derajući svu kožu s njih, gubeći dah, jer nas ništa neće boljeti kao život koji stvore laži.
Da mi je neko rekao da u 2020. godini neću moći otputovati u zemlje koje sam planirala posjetiti, da vrlo vjerovatno neću osjetiti miris mora i morske soli, da neću birati matursku haljinu za matursko veče i otići na bezbroj festivala, ludovati, družiti se s rajom, rekla bih mu da me očigledno ne poznaje i da je lud čovjek.
Riječ je o seriji koja je bila posljednji veliki jugoslovenski brend. Tačno sedam dana nakon prikazivanja posljednje epizode ove serije došlo je do prvih okršaja JNA sa slovenačkom Teritorijalnom odbranom, što je bio početak kraja SFRJ.
Poruka je jednostavna – da iskoriste vrijeme od svoje 18 do 30 godine i nauče nešto praktično. Iz iskustva znam kako taj period može biti nepovratno izgubljen. To može biti bilo šta, da nauče svirati gitaru, napraviti drvenu stolicu, jedan strani jezik… – tako će otvoriti mogućnosti i brže će upoznati sebe kroz proces učenja.