Bila je ovo duga, turbulentna i nesvakidašnja godina. Sve što smo poznavali promijenilo se iz korijena, a na koncu svega veliko je pitanje i hoćemo li mi kao čovječanstvo, ali i kao individue, ikada biti isti. I hoće li to donijeti dobre ili loše promjene po nas same. 2020. godina nas je sve naučila nizu lekcija, koje su neki od nas morali naučiti preko opekotina na vlastitoj koži. Ali jedno je sigurno, ove godine je svako od nas sasvim sigurno naučio barem dvije stvari o sebi, životu, ali i smislu uopšte, a ja vam evo izdvajam simboličnih 20.
Pa da počnemo.
Nadam se da će sva ova sjećanja prenijeta na ovaj papir vremenom skroz nestati iz moje glave, mog života. Bit će ih jako teško prenijeti na papir, a čitaoci će vjerovatno shvatiti koliko je teško sve to i PREŽIVJETI! Zovem se Adna, imam 24 godine i djevojka sam s kombinovanom cerebralnom paralizom. Otkako sam počela da saznajem o životu, vrlo dobro sam se upoznala s užasnim pojmom: nasilje u porodici! Kamo sreće da sam ga samo čula.
Kada diskutujemo o pojmu religija, postoje neke osnovne stvari o kojima, na kraju krajeva, svi moramo biti upućeni. Svako ima...
Ako možeš da sanjaš, možeš i da ostvariš. Mašta stvara cilj. Možda neki snovi djeluju blesavo, ali da vam nisu bitni, ne biste o njima razmišljali. Znači, vrijedno je. Snovi se ne ostvaruju preko noći. Nikad nemojte odustati od onoga o čemu sanjate. Onoga o čemu vaša duša sanja. Istrajte. Jako je teško. Ništa nije lako, ali postoji način. Ne odustajte. Ne zavisite od tuđeg mišljenja. Ne plašite se promjene. Vrijedan je samo onaj cilj na kojem ste stajali do kraja. A snovi su stvarnost ako srcem vjeruješ.
Anksioznost mi se prvi put javila već na trećoj godini studija. Tada je bilo apsurdno da se priča, kao što se danas, 10 godina od tada (2021. godine), priča. Počelo je iznenada. Izgubila sam apetit, osjetila slabost i bezvoljnost. Reklo bi se, baš kao i proljetni umor. Dan za danom, sve manje sam jela i sve manje pričala. Zatim sam i sve manje tečnosti unosila. Izolovala sam se, ostajala sama, bez da mi je iko trebao. Smetali su mi ljudi koji se smiju, kojima je dobro, koji su pozitivni. Stezalo me u grudima svaki put kada bih pomislila da s nekim treba kafu da popijem i da pričam o bilo čemu. Fizička aktivnost se svela na minimum.
Ambiciozna, mlada, željna znanja i iskustva počinjem s prvom studentskom praksom već na drugom semestru prve studijske godine žurnalistike. Neću vas lagati i pričati kako je bilo teško balansirati posao i fakultet jer ja to nisam osjećala, s lakoćom sam čitala materijale potrebne za pripremanje ispita, te iste polagala. Tokom praktičnih vježbi sam briljirala, jer sam sve ono što je trebalo da tada radimo prvi put ja već radila kao praktikant na televiziji. Bila sam okružena mladim i jednako uspješnim (ili čak uspješnijim) kolegama, i između nas je uvijek vladala atmosfera takmičarskog karaktera. Ko će prvi preći iz revijalnog programa u informativni, ko će se prvi baviti istraživanjima, ko će objaviti prvi članak, ko se pojaviti kao zaštitno lice televizije...
Prebacujući kanale na TV-u, naišla sam na emisiju u kojoj se govorilo o položaju žena u BiH prije nekih pedeset, šezdeset godina. Govorilo se kako su žene bile apsolutna svojina muževa i njihovih porodica – bez ikakvog prava na glas, izbor i mišljenje. Akteri emisije su prepričavali anegdotu iz nekog sela u BiH, gdje su samo i isključivo žene išle da donose vodu kilometrima udaljeno od sela. Na pitanje djeteta svome ocu zbog čega majka ide po vodu svaki dan tako daleko kad imaju volove, otac je odgovorio: „Žao mi volova.“
„Ja sam te rodila, ja ću ti i reći kako da živiš. Dok si pod mojim krovom, vrijede moja pravila. Kad odseliš, živi kako hoćeš. Dotad, onako kako ja kažem.“
Zvuči poznato? Reklo bi se i uobičajeno u porodicama širom svijeta, ali ponajprije našeg nam Balkana, gdje vrijedi nekakvo nepisano pravilo da djeca prije svega moraju ostvariti roditeljske želje, a tek onda svoje snove. Ako na to ikada dobiju pravo. Od tih istih roditelja.
Aida Mandić - Preduzetnica, pjesnikinja, autorica (napisala sam preko 25 knjiga koje planiram da izdam), izumiteljica, investitorica, aktivistkinja, filantropkinja, feministkinja, blogerica, socijalna kritičarka, sakupljačica knjiga, antikvarijatkinja, numizmatičarka, vrtlarka, ekologinja, prevoditeljica, intelektualka, učiteljica, filozofkinja, motivacijska govornica i savjetnica za društvene medije i digitalni marketing.
Ovo je priča čiji početak i kraj ne želim smjestiti ni u jedan vremenski ni prostorni okvir. Ona je duhovna, a vjerujem da se ništa duhovno ne treba potčinjavati onome što su kreirali ljudi. Za Boga ne postoji granica. Zašto onda da i svoju ljubav prema Njemu ograničavamo onim što nas sputava u njenom iskazivanju? Ovo je priča o mom duhovnom putovanju, pravu i izboru da onako kako sam živjela s hidžabom, danas živim bez njega.
Ne bismo trebali osuditi ljude koji praktikuju patrijarhalni odgoj, već taj sistem i ukazati da postoje bolje i zdravije metode za ostvarivanje željenih vaspitnih ciljeva. Ni ja dugo vremena nisam bila svjesna da postoji nešto kao patrijarhalna porodica, niti da bi prethodno navedeni način odgoja mogao ostaviti negativne posljedice na dijete bilo kojeg spola. Smatram da je važno istaći kako patrijarhalni odgoj i toksična muškost djeluju štetno ne samo na emocionalni, mentalni i fizički razvoj djevojčica, već i dječaka, jer postavljaju nerealne standarde koje „pravi muškarac“ treba da zadovolji. Ne želim svaljivati krivicu ni na koga, jer sam svjesna da određena postupanja prema ženama (ili nekim drugim marginalizovanim skupinama) u društvu jesu uglavnom nesvjesna ponašanja koja su samo stoljećima ostala duboko ukorijenjena, te se zbog toga često ne vidi negativna strana istih, jer ih je malo ko preispitivao.
Mislim da je to bio najtužniji dan u mojem životu – kada nitko iz škole nije stao uz mene nego je i stručna osoba bila na strani zlostavljača. Onih koji su imali moć i kontakte. Tada se kod mene javila anksioznost i depresija i mislila sam da je srednja škola crna rupa iz koje se neću izvući. Kada ste žrtva mislite da će vas to pratiti kroz cijeli život i da će netko prenijeti nekom drugom i da će i ta osoba naći krivicu u vama.