Ne postoji nešto što bi se moglo nazvati “lošom godinom” u svijetu filma, film je ipak vid umjetnosti i zabave...
Sjećam se dana kada sam ga prvi put vidjela kako plače. Drugarica i ja smo došle u park gdje nas...
I dok se tiho molim za čudo, osluškujem nazive bolesti koje su dijagnostikovane ženama pored mene, slušam brojeve mjeseci i sedmica trajanja trudnoće i zamišljam listove kalendara iskrižane i precrtane, obojene i uljepšane. Nadom i strahom, kako kome. A onda se pojavljuje žena obučena u bijelo, s licem na kojem ne pišu emocije niti godine rada, samo mehanički stav. Svojim glasom kao prikopčanim na razglas počinje da proziva imena, jedno po jedno. Anica, Martina, Fata, Silvana, Jelica, Tanja, Sabira, i tako redom. Koncentrisana sam na svoje ime, ta druga me i ne zanimaju. Čujem svoje i ustajem.
„Ja sam.“
„Jesi li trudna?“
Zbunjena ne znam šta da kažem. Uglavnom mi dijagnozu uspostavlja doktor, a ne medicinska sestra nasred hodnika, pred svim ostalim pacijenticama.
„Nisam“, izustih. Pola u nadi da je istina, a pola u nadi da je laž. Ne znam koji je odgovor tačan jer nisam pregledana.
„Doktorica ne prima nijednu pacijenticu koja nije trudna. Samo redovni pregledi trudnica. Ostale žene idite kući.“
Zaglavljena između onog nekad i onog nikad, u strepnji prema onom i ovom sada leži nepomirljiva teorija države nastale krajem...
Nakon početne neprijatnosti s našim vozačem ulazimo u opuštenu priču. Od svingerske plaže u Istri, preko estradne scene u BL,...
Put oko svijeta nije ništa drugo nego put u središte sebe, spoznavanje vlastitih granica, slabosti i sposobnosti. Stvari koje vidiš, koje doživiš, ljudi koje pustiš da ti uđu u život jednostavno ne mogu da te ne promijene.
Mi se ne sjećamo rata. Mi nismo ni doživjeli rat. Svatko od nas slušao je različite strane priča i zasigurno obrazovao različito mišljenje, ali mi pronalazimo zajednički jezik. Jezik želje za spoznajom i napretkom. Jezik razumijevanja.
Vidim slobodnu zemlju, ali ne i slobodne ljude. Vidim mladog čovjeka u žurbi za poslom, ali i starog u usporenosti nad krajem linije života. Vidim prosjaka na kiši na ulici i vidim bogataša u novom automobilu. Vidim izgradnju velikih nebodera i oronule kuće prigradskog naselja. Vidim grad kao i svaki drugi. Samo je ovaj malo posebniji. Sarajevo je moj grad, Bosna i Hercegovina je moja zemlja i ostajem tu gdje gostoprimstvo nema cijene. Ljudi odlaze i dalje. Okreću leđa dužnostima i onima koji su umrli za našu slobodu. Ostavljaju te dužnosti drugima. Možda jednog dana shvatimo da više nitko nije ostao iza nas.
Možda su i oni tek licemjeri koji prate kakvi tekstovi donose lajkove, komentare, klikove... pa se onda odjednom sjete djece u Africi, rata u Siriji i Palestini – samo kad treba pljuvati po nekome.
U aprilu 2018. godine izabran sam za glavnog i odgovornog urednika omladinskog magazina Karike. Imao sam iskustvo pisanja tekstova uglavnom za Školegijum, magazin za pravedno obrazovanje, ali i neke druge portale i medije kakav je bio novinar.me. Radio sam i kao nastavnik BHS jezika i književnosti na zamjenama u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo. Poučen iskustvom nastavnika želja mi je bila da na Karikama sa mladima iz cijele Bosne i Hercegovine kreiram siguran i zaštićen medijski prostor unutar kojeg ćemo razgovarati o temama o kojima se škola i roditelji još uvijek stide razgovarati s mladima. Redakciju i dopisnike/ce sam vidio kao još jedan razred kojem ću biti razrednik i kojeg ću voditi ka otvorenijem i konstruktivnijem dijaloga na brojne teme koje se tiču života mladih u BiH ovih dana.
Nebo je vedro, vani sunčano, temperatura taman, ukratko idealno vrijeme za autostop. Nakon nešto malo manje od sat vremena, dolazimo do zaključka da smo odabrali loše mjesto. Većini vozača smo izmamili pozitivne reakcije u vidu osmjeha, mahanja i podignutih palčeva u stilu, "dobri ste momci".
Nakon nekih sat vremena pješačenja sa jednog na bukvalno drugi kraj Ljubljane, napokon ugledasmo tabla - Tovarna Rog. Ulazimo kroz kapiju sa visokom ogradom, kao one stare turske po Bosni, i dolazimo u totalno mračno dvorište, ne vidiš prst pred okom.
