Mladić koji ima pitanje „za sve žene, djevojke ovdje.“ „Zašto vi žene, djevojke uopšte želite ići na posao, kod tamo nekog šefa da vam šefuje osam sati, ako vaš suprug radi i donosi platu? I kad možete biti kući i posvetiti se kvalitetnom odgoju djece?“
Svakodnevno se susrećem s mnoštvom smeća po naselju Luke na Palama. Kontejneri prepuni smeća vrve na sve strane. Pet kontejnera...
Svaka dva mjeseca, biro za zapošljavanje postaje mjesto gdje me lupi realnost. To je vrijeme kada, po ko zna koji put, potvrđujem svoje mjesto prebivališta. Oglasne table prepune konkursa, a hodnici prazni.
Riječ „kučka“ je toliko rasprostranjena da je postao problem nazvati ženku psa kučkom ili kujom, riječima koje su im inače pripadale, pa ih danas zamjenjujemo sa „kujica“, „curica“, „cura“. Uloge su se, naizgled, zamijenile.
Obično se pjesme u kojima se afirmiraju ženske vrijednosti svode na to da se žena predstavlja kao majka, barem iz perspektive muškarca, dok se ženske autorice i umjetnice trude da izađu iz tog okvira i da učine žene hrabrim ratnicama i borcima kroz život, pojašnjava Emina autorica pjesme „Za njihovu hrabrost.“
Uistinu, ono što se nalazi unutar korica koje je dizajnirao Boris Stapić, a prijevod uradila Irena Žlof - nije naše, ali je tu - i približava nam autora, kao niti jedan njegov prethodni rad.
Slijedi završnica, prof. Veličković pita studente koji su podigli ruku da li znaju na stranu čije ideologije su upravo stali. Studenti šute, ja još jednom provjeravam ime u bilježnici a zatim izgovaram „na stranu Vojislava Šešelja“, na što nastaje apsolutni muk u kabinetu. Kako su se bošnjački studenti našli na strani ideologije jedne od njima najmržih ličnosti?
Jedan od osnovnih problema s online humanitarnim akcijama jeste da veliki broj njih postoji samo kako bi fantomski portali bez impresuma ostvarili bolji promet i veću ličnu zaradu.
Pokondirene, polupismene,
kockaste glave našle su se mjerodavnim da i najmanju upotrebu marihuane proglase opasnom, a svakog korisnika narkićem.
Stereotipi koje je napravilo društvo na 'Balkanu' je jedan od razloga zašto sam duži vremenski period izbjegavala odlazak psihologu. Okolina te navede da misliš da samo ludi ljudi idu psihologu, onda shvaćaš da su ludi jer ne idu.
„Baš neki dan, šetajući s momkom, primijetila sam djevojku koja radi u kladionici. Stajala je ispred i pušila cigaretu. Onda sam shvatila da nikada nisam vidjela nekog muškarca da radi u kladionici. Pokrenula sam s momkom tu temu i, u suštini, nismo našli neki zajednički zaključak i razlog zašto u svim kladionicama rade samo žene.“
Za „Sjećanje šume“ je rekao da je roman o djetinjstvu „u kojemu se natječu strah i volja, dodiruju trauma, humor i poezija, roman kakvog svaki pisac ima pravo napisati samo jednom u životu“.