Autor: anoniman Regionalna televizijska scena dugo nije imala tinejdžersku seriju koja na savremen i realističan način otvara pitanja identiteta, vršnjačkih...
„Izvještavanje u bojama duginog spektra: Priručnik za medijsko izvještavanje o LGBTIQ temama u Bosni i Hercegovini“ predstavlja jedan od rezultata vrijednog rada ONAuBiH tima koji je objavljen u sklopu projekta „Sve boje duge“, koji se sprovodi uz podršku USAID/INSPIRE programa.
Priručniku je prethodilo istraživanje koje je obuhvatilo mapiranje 14 najčitanijih bh. portala, a analizirano je preko 50 članaka. Analizirana su medijska izvještavanja o LGBTIQ temama unutar bh. medijskog diskursa neposredno pred i neposredno poslije Povorke 2022 (1. 4. – 30. 9. 2022.). Radom na istraživanju, istraživačice Kristina Ljevak i Jasmina Čaušević su, u saradnji s projektnim timom, proširile vremenski opseg i na nemili događaj u Banja Luci, koji se desio početkom ove godine.
Na kraju krajeva, svi smo etiketirani – neki prema svojoj religiji, neki prema profesiji, neki na osnovu crnih mrlja iz prošlosti. Problem je, kada malo bolje razmislim, u onima koji etiketiraju sa zlim namjerama i zanemaruju sve ljudske odrednice osim tih etiketa. Iz tog razloga, ovo društvo će teško izaći iz vrtloga zlog, nekorektnog i osuđujućeg ophođenja prema onima na čijim etiketama boldiranim slovima piše „lezbejka“, „gay“ ili pak „trans“. Jer ipak, u velikoj mjeri smo konzervativno društvo, pa se bilo kakvo odstupanje od većine smatra nepoželjnim i nenormalnim.
Djevojčino ime bilo je Lucia. Njena, moglo bi se reći prijateljica, mada ni slučajno ne bi bilo greška reći veoma bliska osoba, ukočeno je stajala položenih ruku na naslon kolica. Čvrstina i ispravljenost njenog položaja prikrivala je brzinu i uznemirenost otkucaja njenog srca. Imala je kratku svjetliju kosu nespretno ošišanih krajeva. Uski pramenovi padali su joj preko lica lijepeći se za sljepoočnice i vrhove tankih usana. Njene smeđe oči bile su vlažne te su se caklile gotovo isto kao i talasi ispod njih. Noel, kako se zvala ova djevojka, nosila je široku suknju i tanki crni šuškavac čije je rukave zavrnula do nadlaktica. Mislile su u tišini. Prije godinu dana, baš u ovom periodu jeseni, desila se nezgoda. Da, ništa drugo do jedne nezgode.
Omladinska novinska asocijacija i omladinski magazin Karike u saradnji sa Udruženjem Okvir u okviru Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE pozivaju mlade umjetnike i umjetnice iz cijele BiH da učestvuju u kvir umjetničkom takmičenju.
Želeći osnažiti i afirmirati kroz medijski prostor našeg magazina kvir kulturu u BiH kao način senzibiliziranja, educiranja i informiranja šire javnosti o LGBTQI+ zajednici u BiH pozivamo umjetnike i umjetnice uzrasta od 15 do 30 godina sa prebivalištem u BiH da uzmu učešće u umjetničkom konkursu za najbolju fotografiju, kratki video i(li) kratku priču.
Umjetnički poziv je otvoren od 1. novembra do 30. novembra 2021. Na konkurs se može prijaviti sa jednim do tri umjetnička rada u tri različite oblasti: fotografija, kratki video, kratka priča. Stručni žiri će selektirati radove za objavu na našem magazinu i ocijeniti iste te uz glas publike kao četvrtog člana žirija sa po tri najuspješnija autora/ice iz svake oblasti potpisat ćemo autorski ugovor u sljedećim bruto iznosima: 400 KM, 300 KM i 200 KM.
Pročitajte ko su nagrađeni i nagrađene na našem konkursu „Kad četiri zida postaju četiri strane svijeta“ te obrazloženje članova i članica žirija.
Znam! Odrastanja u palankama nose sa sobom kojekakve strukturalističke zatvorenosti. One koje ne dozvoljavaju da isplivaš iznad površine i udahneš vazduh vlastitim kapacitetom pluća. Brojne teme dolaze na noćni red rasprava u kafanskim ambijentima. Na kurikulumima mahalaških profesora se može naći sve – od sporta do geopolitike koja je u posljednje vrijeme izgleda svačiji hobi i specijalizacija, pa do religije, muzike i književnosti. Tako, u mojoj palanci skrivenoj u srednjoj Bosni, koja se ni po čemu specijalnom ne razlikuje od desetina sličnih u našoj nam zemlji, dođe na repertoar i jedna tema koja posljednjih godina predstavlja i misteriju i izazov lokalnih sveznalica s „kafanskom diplomom“ – ona o prvoj povorci ponosa u Bosni i Hercegovini.
Po prvi put sam ušao u intiman odnos s više od jedne osobe kada sam bio na studentskoj razmjeni u drugoj zemlji. Naime, stupio sam u kontakt s oženjenim gej parom, koji je bio u otvorenom bračnom odnosu. Oni su bili na pragu tridesetih, a ja sam tek počeo da gazim dvadesetima. U mojim očima, predstavljali su savršenu koheziju. Jin i jang. Kod jednog sam najviše volio njegov stav, držanje i otvorenost. Odisao je energijom sigurnosti, odvažnosti i hrabrosti, ali u nekom odmjerenom, elegantnom, ne prenapuhanom načinu. Kod drugog sam prepoznavao ogromnu količinu empatije i razumijevanja, te sam stoga s njim i dan-danas u kontaktu. Najviše sam volio naše dugačke razgovore nakon seksa kada bismo s osjećajem sigurnosti stavili cijelu svoju dušu, prošlost i sve što nosimo sa sobom na stol i uživali gledajući kako se klupko naših života raspliće ispred nas dok smo goli, bez cenzure i bez pokrivača. Tu, na tom mjestu, sa svim našim nesigurnostima i nesavršenostima. Voljeli smo to jedni kod drugih. Mogli smo biti slobodni u načinu ekspresije, bez osjećaja da nas onaj drugi osuđuje, nego istinski sluša i razumije.
Čini mi se da ne postoji priča o autovanju koju nisam ispričala, ali ova je skrovitija, intimnija. Kao da se opirem pisati je. Povremeno sam je spominjala u medijima, rana spoznaja privlačnosti prema istom spolu, no ovaj put ću joj dodati i kontekst. Pratimo djevojčicu kojoj mama kroji odjeću i oblači je u najšarenije i najraznolikije haljinice. Svako jutro počinje posjetom maminom frizerskom salonu gdje sam najčešće birala da mi kosu oblikuje u punđe. Željela sam biti Sailor Moon, pa sam puštala kosu da raste. S televizora se uvijek čula muzika. Tri tek domalo mlađe sestre su također bile naručene to jutro. Izvana, sve je izgledalo obično. Iznutra se nazirala razlika, dok sam sporadično pakovala knjige za školu.
Iako su i u Crnoj Gori takozvani „Anti-gej“ ili „Anti-LGBT“ stavovi itekako prisutni u društvu, a zakonskom i institucionalnom priznavanju i poštivanju osnovnih ljudskih prava LGBTIQ+ osoba, kao što su sklapanje braka, usvajanje djece ili dobijanje starateljstva, najviše se protivi Pravoslavna crkva. Crnogorska vlast i crnogorsko društvo su ipak uspjeli pokazati da su napredniji od nas. Kao što je Crna Gora davne 1977. dekriminalizovala homoseksualnost i tako postala jedna od prvih republika koja se odlučila na takvo nešto, u Bosni i Hercegovini je izglednije da će se zakonski unazaditi i vratiti Krivični zakon SFRJ po kojem su homoseksualni odnosi između muškaraca bili kažnjavani.
Pitajte prosječnu osobu na ulici, bilo ovdje, bilo u zapadnim zemljama, i vjerojatno će vam reći da kvir ljudi imaju ista ili veća prava od svih ostalih. Da nije tako, Netflix ne bi ubacivao gay likove u svaku petu seriju, niti bi Hollywood prepuštao poneku svoju glavnu ulogu kvir glumcima! A tek naš Balkan koji se može pohvaliti gay premijerkom Anom Brnabić! Ako to nije znak jednakosti, ne znam šta jeste. Ali, svi znamo da to prihvatanje i dalje dolazi s hiljadu uslova koje moramo ispuniti da bismo ga zaslužili. To nije sloboda, nego samo još jedna marketinška skupina. Prava jednakost leži u bezuvjetnom prihvatanju svih nas, bez obzira na to koliko smo profitabilni. Ali, unatoč svemu, optimista u meni ne može u potpunosti da odbaci kapitalizam u bojama duge kao lošu stvar. Vidim ga kao pomak društva. Prije deset godina, mnogi od nas nisu ni mogli sanjati da ćemo biti dovoljno prihvaćeni da budemo profitabilni. Možda se možemo usuditi sanjati da ćemo jednog dana zaista biti i jednaki.
Donedavno nisam bila svjesna toga, ali kada bih bila u situaciji da na poslu moram kriti svoju partnericu ili trpiti verbalno nasilje otišla bih prvom prilikom i ne bih se vraćala. Neki bi to vjerovatno prokomentarisali sa „odlično, šta će nam bolesnici u Bosni“, ali smatram da su te osobe manje bitne od onih koje bi se, uprkos svom ličnom neodobravanju, malo zapitale odakle mi takva odlučnost. U pitanju je jednostavna računica. Jednu sedmicu čini 168 sati, što bi značilo da zaposlene osobe oko četvrtinu svog vremena provode u radnom okruženju. Za zaposlene kvir osobe to, nažalost, najčešće znači minimalno četvrtinu vremena provedenog u pretvaranju i šutnji, a sve u nastojanju da se izbjegne diskriminacija i otkaz. Nisam bila spremna pristati na to. Vjerujem da me moje trenutno, pozitivno iskustvo na poslu štiti i osnažuje, ali i da je upravo postojanje pozitivnih iskustava pokazatelj kako, polako, ali sigurno, dolazi vrijeme kada niko neće morati praviti takav kompromis.
