Leksikon ideja/inicijativa koje pokreću mladi širom Bosne i Hercegovine koje pozitivno doprinose kako mladima tako i cijelom društvu.
-
Ime i prezime?
Nikola Lero.
-
Gdje živiš?
Najčešće živuckam u Banjaluci, kad ne posjećujem roditelje u Bijeljini ili radim u Sarajevu na nekom projektu.
-
Zanimanje?
Ne bih mogao reći tačno koje je moje zanimanje iako na jednoj diplomi piše magistar migracija i interkulturalizma, a na drugoj, koju odavno ne koristim, diplomirani pravnik. Znam samo da me zanimaju sve stvari kojima se bavim – poezija, istraživački rad, uredništvo i online komunikacije.
-
Koliko godina imaš?
31 (ali izgledam mlađe) .
-
Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?
Kao što kažem u svojoj pjesmi „Ne dokazujem se više nikome“: „u slobodno vrijeme pišem pjesme i naučne radove. Na plivanje idem utorkom i petkom jer mi je tako doktor rekao, a kasnije zbog toga što sam zavolio zvuk vode.“ I to je otprilike to. Nekad amaterski miksam hip-hop, ali to je samo za moju dušu.
-
Imao si priliku studirati van Bosne i Hercegovine. Kakva su tvoja iskustva i koliko ti je to pomoglo u ličnom i profesionalnom razvoju?
Da, studirao sam i radio u Norveškoj, Njemačkoj, Češkoj, Belgiji, SAD-u, Sloveniji, sarađivao s profesorima iz Japana, Južnoafričke Republike itd. Biću iskren, to je jedan drugi svijet i drugi život. Prvo, iako ste mladi, prema vama se odnose s poštovanjem i ljubaznošću nudeći vam znanje koje nije čisto ponavljanje kao papagaj, što kod nas kažu. Zaista učite i istražujete savremene teme na struktuiran način. Drugo, okruženi ste ljudima koji u sebi nose različite kulture, koje su često apsolutno suprotne od naše, pa se tako i fragmenti vašeg kulturološkog identiteta mijenjaju shvatajući da postoje različiti običaji, tradicije, vrijednosti… Na primjer, učestvovao sam na Indijskom festivalu gdje satima plešete sa 500 različitih ljudi istovremeno i gdje je, također satima, zabranjeno konzumiranje hrane i pića. To je forma i kulturnog i spiritualnog akta, čišćenja takoreći. I kroz praktične stvari počinjete da vidite šire. Počinjete da vidite da je čitava planeta vaš dom. Da svako, ma odakle bio, može biti vaš prijatelj.
-
Jesu li društvene mreže kao „mač s dvije oštrice“ i zašto je važno odgovorno ih koristiti?
Bojim se da su društvene mreže više poput šurikena – tradicionalnog japanskog oružja u obliku zvjezdice koje ima mnogo oštrica, može da stane u svačiju ruku, i najčešće se koristi da poremeti pažnju ciljanog objekta, ako se sjećate iz nindža filmova. Šta to znači? To znači da, iako to nažalost mnogi ne shvataju, da možda jedan naizgled običan post, jedna obična objava može povrijediti, „ogrebati“ ili teško naškoditi nekome, a da toga oni nisu ni svjesni. Nažalost, ima i onih koji su ovoga u BiH svjesni, pa koriste društvene mreže da poremete ili iskrive istinu malo na svoju stranu, kreirajući razdor povjerenja između različitih grupa kod nas, pogotovo mladih. A što će nam to. Stoga, naša odgovornost je dvojaka. Prvo, da shvatimo da u okeanu objava, mi se možemo okrenuti na struju koja je pozitivna, koja nas približava jedne drugima. I drugo, možda još važnije u trenutnoj situaciji u BIH, da prepoznamo kada je taj šuriken bačen na nas, kada je neko možda sponzorisao objavu koja razdire, širi mržnju ili iskrivljuje istinu. Tu leži naša velika odgovornost. I moja, na kraju krajeva.
-
Postao si i UNESCO-v Mladi Šampion za Mir u Bosni i Hercegovini, šta to podrazumijeva i koliko ti znači ova titula?
Da, od marta 2022. sam UNESCO-v Mladi Šampion za Mir u Bosni i Hercegovini, zajedno sa svojim kolegama Safetom Kubatom i Robertom Dacešinom. Zajedno, s timom UNESCO-a iz BIH, a u okviru globalne inicijative „Social Media 4 Peace“, mi promovišemo društveno odgovorno korištenje online platformi. Konkretno, ja najviše kreiram Instagram i Fejsbuk poetske fragmente želeći da pokažem da se na kreativan način i umjetnošću može dotaći i dekonstruisati komplikovana bh. realnost, kao i naša uloga u njoj. Iako mi titule odavno ne predstavljaju hranu za ego, ipak mi je velika čast da sam prepoznat od strane UNESCO-a kao neko ko piše o realnom stanju na način koji nas povezuje i postao neko koga ljudi prate, čitaju i šeruju. Postao neko kome njegovi pratioci vjeruju. Vjerovatno jer sam iskren i otvoren i stojim iza svake svoje napisane riječi. A to nije lako na društvenim mrežama.
-
Jesu li danas klikovi i lajkovi postali bitniji od ljudskog života?
Često, da. Zato je ovo možda pitanje koje trebamo sami sebi postaviti. I neka nam ono bude glavni filter svake objave, neki naš moralni Photoshop. Preko nam je potreban.
-
Zbog čega je bitno medijsko obrazovanje i da li ga je neophodno integrisati u naše škole?
Moja, tvoja i nove generacije odrasle su, a nove odrastaju uz društvene medije. Vjerovatno sve tri ovaj tekst čitaju na svojim telefonima jer su ga vidjeli na Fejsu ili Instagramu. No, većina nas, a to vidim po svojim prijateljima, a i porodici, ne znaju da plivaju u onom okeanu informacija punom virova. Ne znaju, jer ih niko nije naučio. Ja to pokušavam promijeniti ličnim primjerom. A, definitivno je potrebno više medijskog obrazovanja, pogotovo mladih. I to je jedan od ciljeva inicijative „Društveni mediji za mir“.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
-
Zašto je važno kritičko vrednovanje izvora informacija na internetu?
Važno je jer često to što čitamo nije istina ili je neka iskrivljena slika iste. Neki dan sam naletio na tekst o meni koji ja nikada nisam ni vidio, niti sam davao izjave koje su tamo navedene. Znači, neko je napisao netačne informacije o meni u kontekstu koji ja nikad nisam vidio i objavio to na Fejsbuku. Nažalost, nema ni autora/ke teksta, niti kome sam ja to rekao i kada, niti je napisano ko je urednik/ca odgovoran/na za ovaj tekst. E, sad, neko ko može kritički da analizira ovaj tekst vidjeće to i shvatiti da informacija možda i nije tačna, ali ona osoba koja to nije uradila povjerovaće u napisano, iako nije tačno. I tako počinju klice mržnje. Zato je važno kritički provjeriti.
-
Nedavno si objavio knjigu „47 pjesama o ljubavi, bolu i Bosni“. O čemu se radi u tvom prvijencu?
Da, izašla je u izdanju literarnog kolektiva “Književna Zadruga”. Kao što naslov kaže – radi se o onim koordinatama koje, po meni, čine svakodnevni život jedne mlade osobe u Bosni – ljubav, bol i realnost svakodnevice ovdje. Ja sam pisao, kao što Marčelo spominje u jednoj pjesmi, „svim mojim malim ljubavima koje su bile veliki porazi“, bolu koji je neizostavan dio ljubavi, ali i treće koordinate koja je moj život u BiH. A on je prepun prepreka, sukoba, razočarenja, gubitaka, odlazaka i dolazaka, suočavanja sa sobom, porodicom, okolinom i, na kraju krajeva, politikama mržnje, podjela i nacionalizma u BiH. Tu sam vidio svoju odgovornost – da pjesnički urliknem protiv razdvajanja, protiv nedostatka ljubavi, ali i da oprostim mnogima i sebi jer, kao što pjesnik Marko Tomaš kaže, „nisu nas naučili voljeti“.
-
Dobitnik si mnogobrojnih nagrada i priznanja, možeš li izdvojiti najdraže i gdje te drugi mladi mogu pratiti na internetu?
Da, dobio sam dosta nekih nagrada i priznanja, ali dvije su mi najdraže. Prva je Značka grada Bijeljina za promociju obrazovanja među mladima. Nju sam dobio još u osnovnoj kao onaj mali buckasti dječak koji je pomalo naivno vjerovao da je škola sve na svijetu. A nije. Druga je nagrada Mladi novinar, koju sam dobio 2017. za promociju demokratskih vrijednosti među mladima u BiH na osnovu niza mojih tekstova na Karikama i portalu „BUKA“. O svemu ovome možete čitati u mojim objavama i pjesmama na Fejsbuku i Instagramu (linkovi). Mada, ulijenio sam se s pjesmama u posljednje vrijeme.
-
Da li pratiš naš magazin i kako ti se sviđa?
Ja s Karikama sarađujem već šest godina, uglavnom pomažući oko uređivanja nekih tekstova, društvenih mreža ili web uređivanja. I da ne vjerujem da su Karike značajne, ne bih i dalje bio ovdje. Rijedak i značajan magazin, a ne portal, gdje čitate originalne priče mladih iz BiH, a ne copy-paste klikbejtove o političarima i rijaliti šou-ovima.
-
Poruka mladima za kraj?
Pišite.
Pišite pjesme, priče, dnevnike, blogove.
Pišite makar niko sem vas nikad i ne pročitao to.
Jer tako ćete spoznati sebe.
A bez toga nema mira,
ni u sebi,
ni sa samim sobom,
a ni s drugima.
Pišite.
