-
Ime i prezime?
Dženan Kovačić.
-
Gdje živiš?
Relacija Sarajevo – Jablanica
-
Zanimanje?
Trenutno sam student, no angažovan sam i kao istraživač, voditelj studija u Centru za marinsku i slatkovodnu biologiju Sharklab ADRIA, te se bavim znanstvenim istraživanjima na Međunarodnom Burch univerzitetu.

-
Koliko godina imaš?
22.
-
Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?
Veliki sam ljubitelj prirode, tako da slobodno vrijeme volim provoditi istražujući prelijepu prirodu BiH, volim trčati, čitati, no i povremeno igranje video igrica mi nije strano kada imam dovoljno vremena.
-
Šta Te je nerviralo u našem društvu, pa si pokrenuo svoju ideju?
Nervirala me je opća inercija i nezainteresovanost za bilo šta novo, manjak i strah od posjedovanja ambicija kao i njihovog ostvarenja, što je, čini mi se, postalo jedna od glavnih karakternih crta našeg društva. Nauka je ovdje toliko distantan pojam, kao i naučni rad, istraživanje i posvećivanje znatiželji koja pokreće svijet. No, nije me samo inercija u bh. društvu nervirala, već i u svijetu, konkretno u oblasti gdje sam trenutno aktuelan, gdje se iracionalna rješenja za određene bolesti plasiraju, samo zato što zahvataju dijelove svijeta koji su siromašniji.
-
O kakvoj ideji se tačno radi? Možeš li nam nešto reći o samoj ideji koju si pokrenuo?
Trenutno se radi o razvoju novog terapeutika za tuberkulozu, iako doduše sada smo prešli na skupe i komplikovane eksperimente koji trebaju da taj dizajn terapeutika zapravo validiraju i učine što efikasnijim. Naš cilj je da zapravo plasiramo konačni odgovor na alarmantni problem tuberkuloze u svijetu, koristeći relativno mladu i poprilično sofisticiranu nanotehnologiju, koja generalno u medicini obećava rješavanje različitih problema u kontekstu efikasnog dostavljanja lijekova u ljudsko tijelo, ondje gdje su potrebni.
-
Kome sve od koristi može biti ta ideja?
Definitivno onima kojima je to najpotrebnije, a to su svi oni koji boluju od tuberkuloze ili se nalaze na mjestima gdje je ta bolest endemična. No, pored toga, ovo znanstveno dostignuće bi i samu tehnologiju koju koristimo učinilo daleko atraktivnijom u oblasti nanomedicine te potencijalno i fokus razvoja lijekova za druga oboljenja.
-
Rješenju kojeg problema u našem društvu ta ideja doprinosi?
Iako očigledno doprinosi osobama sa TBC-om, koncept toga da se u okvirima našeg društva zapravo radi na jednom znanstvenom projektu koji se nalazi na samom frontu trenutnih koncepata u nauci, jeste nešto što je općepozitivno za društvo, ili barem sloj društva koji se bavi onom granom koja je svijetu potrebnija danas više nego ikada.
-
Imaš li nekog ko Ti pomaže u realizaciji te ideje?
U ovom i mnogim drugim projektima na kojima trenutno radim, najveću podršku mi definitivno pružaju Andrej Gajić, moji profesori s Međunarodnog Burch univerziteta kao što su profesor Damir Marjanović i Monia Avdić, te sve ostale kolege, bilo da su iz BiH ili inostranstva, koji svoju podršku daju konsultativno ili tehnički. Rad je podržao i UNDP, te je dobio međunarodno priznanje zahvaljujući „Falling Walls“ fondaciji.
-
U kojoj fazi realizacije je trenutno ta ideja?
Trenutno smo prešli na fazu malo opasnije eksperimentacije, koja uključuje živi bacil tuberkuloze i inficirano plućno tkivo, kako bismo detaljnije ispitali i optimizirali čitav dizajn lijeka, ali i sa strane bazične nauke bolje shvatili kako ova tehnologija funkcioniše u kontekstu sigurnosti za pluća i generalno organizam.
-
Gdje na internetu drugi mladi mogu da prate tu ideju?
Ovaj rad, kao i moj trenutni rad na COVID19, su poprilično dobro medijski propraćeni kroz posljednje dvije godine, tako da, bilo da se radi o mom Google Scholaru, ResearchGate profilu ili Google pretrazi, može se uvijek pronaći neki intervju, rad ili izlaganje, mnogo toga što je trenutno aktuelno u mom malom svijetu nauke.
-
Kako drugi mladi mogu tačno da Ti pomognu glede navedene ideje?
Ono što najviše volim u tom kontekstu jeste zapravo suradnja. Volim dovoditi druge mlade kolege iz struke, koji su zainteresovani generalno za nauku, bilo da se radi o podučavanju ili o konkretnoj naučnoj suradnji. Nema ništa ljepše nego vidjeti da više različitih ljudi drže plamen entuzijazma za naukom, i da su zapravo voljni dati svoj doprinos ka tom višem cilju. Svakako, od strane ljudi koje jednostavno nauka ne zanima, podrška je svejedno uvijek dobrodošla, pa makar i lijepa riječ.
-
Da li pratiš naš magazin i kako ti se sviđa?
Pratim magazin već duže vrijeme i poprilično mi je drago vidjeti da je evoluirao u nešto tako lijepo, informativno i generalno pozitivno u moru negativnih stvari koje se može, nažalost, pronaći na internetu.
-
Poruka mladima za kraj…
Nalazimo se u vrijeme kada iz udobnosti vašeg doma, koristeći relativno prosječan laptop ili desktop PC, možete dizajnirati mRNA vakcinu, postati programer, baviti se virusologijom, imunologijom, ekonomijom, umjetnom inteligencijom i sl. Zašto ne bismo svi udružili tu strahovitu procesorsku moć, i dva-tri sata svaki dan, da od sebe napravimo ono što zapravo sanjarimo da budemo, svaki dan?