Zar je ovo ono što nam ostavljate?

Koliko god se trudila izbjeći tmurne novinske naslove, dnevnik na TV-u, članke o sve češćim izgubljenim mladim životima, nestaloj djeci, politici u Bosni i Hercegovini, to je nešto naprosto nemoguće s obzirom da smo takvim informacijama okruženi svakodnevno. Nezaposlenost, siromaštvo, niske plate, odlazak mladih u inostranstvo, korupcija, smrtni slučajevi, samo su neke od uobičajenih riječi i fraza koje nam se provlače kroz uši barem nekoliko puta dnevno.

Šutnja nije zlato

Činjenica je da od tih stvari ne možemo pobjeći, ne možemo se praviti kao da se to ne dešava, kao da je sve savršeno i isto tako i funkcionira. Najlakše je samo praviti se budalom i ne vidjeti ništa ispred svog nosa. Sve dok budemo samo prelazili preko takvih stvari i zavaravali sami sebe da je sve super ništa bolje nam neće ni biti, niti zaslužujemo bolje. Ne mogu, a da ne pomenem pokojnog Davida Dragičevića, kao i Dženana Memića i mnogobrojnu drugu djecu, mlade živote koji su nas prerano napustili. Kao što većina vas vjerovatno zna, ti mladi životi su ugašeni od strane krvničkih zločinaca, a njihova smrt se sudi i vodi kao nesretan slučaj, samoubistvo, kao rezultat zataškivanja informacija i osoba kojima treba biti suđeno za ono počinjeno. S jedne strane mi je zaista drago vidjeti ujedinjeni narod, različitih nacija i vjera koji protestuju protiv donešenih presuda i traže pravdu bez obzira na sve. Barem na protestima nije bitno ko je koje nacionalnosti ili religije dokle god se svi zalažu za isto i imaju isti cilj, istu želju. Stvarno je osvježavajuće i skoro pa nevjerovatno vidjeti da je neko stvarno odlučio da poduzme nešto po pitanju nečega čime nije zadovoljan. S druge strane mi je žao što nas upravo ovakve ružne stvari povežu, što čekamo da se desi nešto ovakvo kako bismo odreagovali i tražili pravdu. Kada bismo češće bili ovako ujedinjeni, usaglašeni povodom onoga što želimo postići ko zna gdje bi nam bio kraj. Sve više razmišljajući o čitavoj situaciji, skoro pa je nemoguće a ne pasti u depru. Strašna mi je i sama pomisao na to kakvi ljudi nas okružuju, kakvi (ne)ljudi vode ovu državu, a ono što je još gore jeste da smo mi ti koji smo ih doveli na te pozicije.

Ko je zapravo naivniji i gluplji?

Možda oni i nisu onda zapravo toliko glupi, naivni, nezreli, nego mi? Često bivamo pod uticajem propagande, nametnutih stavova i mišljenja. Jesmo li postali toliko izmanipulisani da samo upijamo kao spužve sve što nam govore ili nam je jednostavno postalo svejedno što nam takvi „ispiru“ mozak? „Najveće postignuće je da budete ono što jeste u svijetu koji konstantno pokušava od vas napraviti ono što niste.“ – Ralph W. Emerson.

U zadnje vrijeme mi se stalno nekoliko pitanja provlači kroz glavu.

  • Zar ja trebam da se plašim za svoju budućnost, za budućnost svojih vršnjaka i mladih ljudi u Bosni i Hercegovini?
  • Zar trebam da se plašim ukoliko mi neko učini nešto nažao, a ne mogu očekivati zaštitu, podršku i sigurnost od policije, vlasti, te nadležnih? Ako pomoć ne mogu očekivati od njih, od koga da je očekujem i dobijem onda?
  • Zar se trebam plašiti ukoliko me danas-sutra neko napadne, fizički zlostavlja da se ništa neće poduzeti po tom pitanju i da trebam živjeti u konstantom strahu?

Trebam svaki dan hodati ulicom u strahu znajući da mi bilo ko može uraditi bilo šta jer zna da se može izvući sa time. Zar se ja danas trebam plašiti upravo tih (ne)ljudi od kojih zadnjih ne bih trebala? Prije su sinonimi za strah bile ubojice, kriminalci, psihopate, a danas su to oni koji upravo to ne bi trebali da budu, a poistovjećuju se sa svakim prethodno navedim atributom.

Imate predrasude o ljudima sa tetovažama, pirsinzima i dredovima da su kriminalci, zločinci, narkomani, a ja ipak mislim da se više trebamo bojati ovih u odijelima i sa kravatama.

Zaista, odijelo ne čini čovjeka. Svi se mi rodimo kao čovjek, ali nažalost rijetko ko čovjek i ostane. Ne znam samo kako vas nije stid i kako vas grižnja savjesti ne pojede. Možete li mirno spavati svjesno znajući kakav neljudski, nemoralni čin radite? Da li vas ta nepravda nekada nažulja, pa vas zaboli, tu u grudima? Kako god, kazna će vas stići kad-tad. Iskreno se nadam da ćete se barem u tom trenutku pokajati, iako će biti kasno, ali barem ćete u sebi onda pronaći  malo te ljudskosti koja vam očigledno toliko fali.

Vrijeme je za promjene

A šta je sa nama? Što više razmišljam mislim da smo upravo mi ti koji su glupi i naivni u svoj toj priči. Koliko god mi pričali da je loše, oni na visokim pozicijama i dalje rade što žele jer ih niko i ne spriječava u tome. A mi samo znamo žaliti se kao da od toga i prazne priče imamo nešto. Pa čekajte, mi živimo u demokratskom sistemu, zar ne? U demokratskom sistemu u kojem vlada moć naroda? Zašto je ne iskoristite? Zar ste odustali? Zar više i ne pokušavate suprotstaviti se, uraditi nešto, napraviti značajnu promjenu? Vrijeme je. Ustanite i borite se za svoju državu. Borite se za svoju djecu, za svoju djedovinu. Jer ako nećete vi, niko drugi neće. Neprestano se pitate zašto talentovani i, prije svega, pametni mladi ljudi uporno odlaze iz Bosne i Hercegovine. Niko se ne pita kako to spriječiti i navesti ih da ostanu. Kako i očekivati da ostanu kada im je non stop pred nosom bijedna slika ove države? Najgore što možete uraditi jeste sjediti prekrštenih ruku i braniti se šutnjom. Svaka promjena zahtjeva uloženo vrijeme, trud i enormne količine upornosti, ali uspjeh na kraju i samo saznanje da ste uspjeli u onome za šta ste se borili se ne može mjeriti ni sa čim.

Često govorite kako na mladima svijet ostaje. A na kraju krajeva, mi ćemo vas pitati samo jedno.

Zar je ovo ono što nam ostavljate?

Zar je ovo zemlja kakvu želite da nam ostavite u amanet?

 

*Naslovna fotografija preuzeta sa tacno.net

Najčitaniji tekstovi

EKO dizajn mode - kreiranje stila iz recikliranih materijala
Šimun Kozul: Potreba za više praktičnog iskustva u školama
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako strelovito napredovati u karijeri i u isto vrijeme provesti tri godine putujući?
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja: „Kada je nasilje prisutno, tu pate svi“
Kaniranje: Zamjena za tetovažu, ali i mnogo više od toga
Maksim Ždrnja: Praktična nastava ključna je za bolju pripremu u budućnosti, posebno u Srednjoj muzičkoj školi. 
Zijad Avdičević: Karijere iz snova
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
More Stories
Bujrum narode slobode!