„U kotlini rijeke Stavnje smjestio se, Vareš, mali brdski grad, udaljen 45 kilometara od Sarajeva. Grad po čijim brdima su nekada hodili bosanski kraljevi…“
Ovako sam počela tekst o Varešu prije skoro godinu dana.
Međutim, danas ću početi ovako: U kotlini rijeke Stavnje smjestio se, Vareš, mali grad u koji dolaze velika umjetnička imena i ljudi koji prepoznaju kvalitet. Prepoznaju kvalitet i uživaju u notama i najljepšim zvucima, šestog po redu, Vareš Classic Festivala.
Iako je u posljednje vrijeme Vareš živilji nego ikad, za vrijeme VaClaF-a posebno sija, a tako će biti i ove godine i to od 20. do 30. septembra.
Razgovarali smo sa najvećim „krivcem“ za ovakav događaj u nekada slomljenom gradu, direktoricom Festivala, Andreom Nikolić, ženom neuništivih ideala i vjerom u bolje sutra.
Nikolić je svestrana umjetnica, pedagoginja, dirigentica, organizatorica, violinistica… Muzikom se bavi od najranijeg djetinjstva, a kako kaže to je posebna veza. Njeni profesionalni počeci sežu više od 20 godina unazad, a srž muzike otkriva sve dublje iz dana u dan.
Varešanima, ali i svjetskoj publici, ponudila je kvalitetan sadržaj bez podcjenjivanja, patroniziranja i jeftinog podilaženja, a Vareš stavila uz bok najvećim evropskim centrima kulture.
U Vareš si dovela velika imena klasične muzike. Na koji način si ih privukla? I zašto baš Vareš?
Veliki umjetnici za mene prvenstveno su, ili bi trebali biti, veliki ljudi. Oni koji razumiju svrhu, značenje i odgovornost svog poziva. Umjetnička muzika i umjetnost, općenito, nikad ne smiju i ne mogu biti samo puka zabava, razbibriga “entertainment” i to je ono što VaClaF gotovo misionarski predstavlja i za što se i ja osobno kroz svoj rad borim.
Dijalog kroz umjetnost, otvaranje i širenje vidika, razumijevanje, raznolikost, iskrenost… Živa umjetnost. U Vareš umjetnici dolaze prvenstveno iz uvjerenja da je zajedničkim snagama moguće puno toga promijeniti, izgraditi i doprinijeti društvu. Zbog toga sam svakom od mojih kolega neizmjerno zahvalna, velika je čast uživati takvo povjerenje, ali i odgovornost.
Zato se trudim svih ovih godina pokrenuti i jednu aktivniju i angažiraniju muzičku scenu, osvijestiti kompleksnost, zahtjevnost i važnost našeg posla te svim ljudima, sadašnjoj i budućoj publici, približiti umjetničku muziku i umjetnost općenito.
Vareš je moj rodni grad u kojem sam provela najranije djetinjstvo i kojem sam se kroz ovaj festival u svakom smislu – vratila.
Da li je bilo rizično osnovati ovakav jedan festival u gradu za koji je često govoreno da je slomljen, pa čak i da u njemu nema života?
Možemo gledati na to kroz uvriježeno mišljenje (ili stanje) da je pokrenuti bilo što u Bosni i Hercegovini rizično, pa tako i u Varešu. Ja se godinama lomim objašnjavajući kako je takav strah zapravo kontraproduktivan jer od svih tih “ne mogu/ne možeš” na kraju i počnemo sumnjati i samim time odustajati. Ljudi slušaju ono što im se pruži; zašto im ne bismo pružili najbolje? “Nije to za nas mi to ne razumijemo” je u Varešu davno palo u vodu. U Varešu itekako ima života. Varešani se ponosno bore i stoje iza svog grada, zadnjih godina sa sve više i više inicijativa. Znači da se ipak kreće. S više sredstava i ljudi koji žele uložiti u Vareš i njegov potencijal, bilo bi još bolje. A ako ja sa svojim znanjem i angažmanom mogu doprinijeti, radit ću to do zadnjeg atoma snage. Umjetnost ima moć duhovne promjene pojedinca, a smatram da nam pozitivne promjene uvelike nedostaje.
Koliko si VaClaF-om doprinijela Varešu?
Ako je festival i u najmanjem dijelu doprinijeo pozitivnoj slici Vareša u BiH, a vjerujem da je doprinijeo i puno šire, smatram da je to veliki uspjeh. Ipak, osobno mi je najvažnije to što smo Varešanima ponudili kvalitetne sadržaje – bez podcjenjivanja, patroniziranja i jeftinog podilaženja publici. Naša publika zajedno je s nama (s)rasla i svake godine iznova me oduševi, napuni pozitivnom energijom i motivira da radim dalje, bolje.
Potrebno je drugačije pozicionirati kulturu na nivou države, razviti strategiju, uložiti – kako bi (ne samo naša) događanja bila moguća tokom čitave godine i time se dizala i ukupna kvaliteta i vrijednost umjetnosti u našem društvu. Ja Vareš vidim kao kulturnu destinaciju – tome je VaClaF apsolutno doprinijeo.
Mlada si i uspješna, da li postoji neka tajna i da li je ponekad potrebno rizikovat?
Ne znam kako definirati tu riječ uspjeh. Imam sreću da radim ono što volim i da mi dobro ide od ruke. Ništa od toga nije došlo preko noći, a iza mene su godine obrazovanja, požrtvovnog rada i odricanja, što i dan-danas traje. Baviti se umjetničkom muzikom je posao za koji usavršavanje nikad ne prestaje. Naše obrazovanje je također tako postavljeno – nikad nije dovoljno dobro, ne postoji konačno rješenje, uvijek smo u potrazi za boljim, za sljedećom istinom. Na žalost, to onda razni poslodavci znaju često vješto iskoristiti protiv nas; otuda polaze svi mitovi i istine o „siromašnim umjetnicima“. Svi žele izvrsnost za malo novca, pogotovo kad se spomene ljubav prema poslu. Da bi društvo cijenilo umjetnike i umjetnost, mora prije svega podići sebe, u svakom pogledu. Bez kvalitetnog znanja i obrazovanja nema ni svijesti o pravim vrijednostima. Ne mogu razumjeti kako je svakakav šund na većoj cijeni od umjetnosti. To je velik problem za kojeg smo kao društvo odgovorni jer sustavno obrazujemo nove generacije mladih umjetnika za koje ne gradimo scenu. Smatram da bez hrabrosti, rada, rizika i vjere u sebe nije moguće ostvariti svoj potencijal, da. Ali jako je bitno da hrabreći sebe hrabrimo i druge, te tako stvaramo pozitivno okruženje i uvjete za kolektivni napredak.
Da li bi mladi i uspjepšni ljudi trebali da više ulažu svoj talenat i uspjeh u rodna mjesta?
Smatram da mladi ljudi trebaju ulagati u sebe i vlastiti napredak, a onda svoje znanje vraćati tamo gdje vjeruju da će njihov rad i trud doprinijeti zajednici. Čovjek se čitav život suočava sa pitanjem gdje pripada i na koji način; to ovogodišnji VaClaF i tematizira. Na našim prostorima mladima se abnormalno patronizira, a da ni ne spominjem odnos prema mladim ženama. Za to bi nam trebao još jedan čitav intervju. Ali, na nama je da to mijenjamo i ne odustajemo, koliko god je moguće.
“Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu.”
Ovogodišnji VaCLaF pod temom „Music I call Home” ili „Glazba koju nazivam/zovem domom” svoj program posvećuje i pokušava objasniti kroz različita značenja „doma“. VaCLaF 2018 je priča o migraciji, diskriminaciji, integraciji, društvenoj i političkoj pobuni i umjetničkom aktivizmu.
Upravo ovom temom, Varešu će se dati još sjaja i magije, a posebno će zasjati oni koji ovo mjesto zovu svojim domom.
*Fotografije preuzeta sa FB stranice Vareš Classic Festival
