Činčila, autorski psihodelični funk-rock bend postoji još od 2012. godine. U posljednje vrijeme fanove su obradovali sa nekoliko novih singlova koji su poharali sve top liste regiona i dva sjajna spota. Trenutno završavaju album koji još uvijek nema naziv, izaći će u maju, no prije toga će izaći i još jedan spot, a za koji singl to ostaje iznenađenje.
Tim povodom odlučili smo da popričamo sa Vanjom Solakovićem, frontmenom, tekstopiscem i vokalom u bendu.
KARIKE: Vanja, kako je nastao bend i šta se sve dešavalo od osnivanja, do danas?
Vanja: Bend je nastao iz druženja i ljubavi prema muzici, koju su gajili svi članovi. Ustvari, najbolja muzika nastaje iz prijateljske energije. Prvo smo se zezali i družili bez cilja, a onda smo se uozbiljili i počeli pisati pjesme. Tako je nastao naš prvi album, koji je premašio sva naša očekivanja, jer smo mislili da nas niko neće zapaziti.
Nakon toga smo dobili ponudu za izdavaštvo od Hayat production-a. Poslije je došlo i do promjena članova, a sada smo u fazi završavanja drugog albuma, koji nam miksa Haris Saračević, čovjek koji izvlači alternativnu scenu i ima sluha za mlade i neafirmisane bendove.
Kroz sve godine postojanja benda, muzika i umjetnost su nastajali kroz život i spontane situacije.
KARIKE: Žanrovski vas je teško definisati ali, osim toga vi idete i korak dalje u sublimaciji muzike sa likovnom umjetnošću?
Vanja: Prirodno nam je da uklapamo likovnu umjetnost i zvuk, jer smo bivši gitarista i ja studirali na likovnoj akademiji. Ja se bavim likovnom umjetnošću i od samog početka mi je bio bitan vizuelni identitet benda. To je meni sasvim prirodno. Radimo kroz sve medije sa kojima raspolažemo. Radimo sve što znamo i na kraju ispadne to što ispadne. Smisao je u tome, jer je najbolje biti ono što jesi. Naša filozofija je biti što iskreniji i prirodniji, tako nastaje po nama prava umjetnost. Da smo automehaničari, spotove bismo vjerovatno snimali u garažama…
KARIKE: Posljednji singl koji ste objavili je „Marš na Mars“. Gdje je Mars i zašto baš Mars?
Vanja: Mars je u svima nama, pogotovo kreativnim ljudima. Mars je metafora za kreativni prostor u koji odlaze umjetnici i nalaze ljepotu i slobodu. Naš spot prikazuje put na Mars, na neko bolje i ljepše mjesto; a onda tu energiju donosimo na Zemlju i živimo je sa ljudima i publikom. To je bit.
Kroz tekst se obaziremo i na ekologiju. Krajnje je vrijeme da se osvijestimo, spoznamo šta radimo i koliko utičemo na klimatske promjene. Samo ljudi na planeti uništavaju ekološki sistem.
Ako se ne osvijestimo, ko zna šta će biti u budućnosti.
Smeta mi što u BiH postoji tolika količina otpada i kesa koje „rastu po drveću“. Plastika i smeće su veliki problem, zato u našem spotu vanzemaljci nose odjeću od kesa.
Reciklaža je način kako da se riješimo ambalaže. U našoj zemlji nema kontejnera, nema selektivnog odvajanja otpada, kulture i još mnogih stvari koje su dostupne čitavom svijetu.
Slaba je svijest na našim prostorima i zato smo kroz pjesmu pokušali da osvijestimo bar našu publiku. Na drugim umjetnicima je da nastave.
Previše se bavimo političarima, umjesto da se bavimo nekim bitnijim stvarima. Volio bih da je u novinama svaki dan po jedan pozitivan primjer očuvanja životne sredine, umjesto političara.
KARIKE: Zašto baš raketom od kartona ideš na Mars?
Vanja: Karton je najjeftiniji umjetnički materijal i metafora da vam ne treba bogatstvo da biste bili kreativni, iskoristili svoje ideje i nešto napravili.
KARIKE: Može li se na Zemlji stvoriti svijet u kojem postoji sreća i blagostanje?
Vanja: Mislim da može. Zbog toga i jesu umjetnici tu. Sve dok oni postoje, stvarat će mjesta gdje će ljudi biti zadovoljni i sretni. Mislim da je to misija svih nas kreativnih ljudi, da od tmurnog i jednoličnog prostora pravimo onaj koji je šarolik i kreativan, i da svi zajedno bježimo od sivila svakodnevnice.
KARIKE: Da li je „Marš na Mars“ kritika današnjeg čovječanstva i moderne civilizacije?
Vanja: Muzika je jako značajan medij, pristupačan svima i zato je jako uticajan. Kroz muziku i umjetnost treba da šaljemo pozitivne poruke i afirmacije. No, da biste pozitivno djelovali ne morate nužno biti umjetnik, iako je umjetnost najbolji, najdirektniji i najjači način.
Svjesni smo gdje živimo i koliko je to zastupljeno ovdje, ali baš zato trebamo biti ujedinjeniji i slati pozitivne vibracije.
KARIKE: U junu je izašao još jedan sjajan singl „Egomanijak“. Je li ego najveći problem savremenog društva?
Vanja: Ego je problem savremenog čovjeka, kao društvenog bića. Ego nas često odvaja od naših bližnjih.
Nekoliko puta je moj ego uticao na to da narušim odnos sa ljudima koji su mi jako bliski. Ustvari, kroz taj singl sam opisivao neke svoje situacije i htio sam da ljudi razmisle o njihovom egu i o tome da li čine dobre stvari.
Svi mi imamo ego, ali treba da ga tolerišemo do zdravih razmjera. Razlika između lošeg i zdravog ega ogleda se u tome da li mi sa svojim egom uništavamo odnose i unosimo nemir, ili nam je ego na zdravoj razini da smo samosvjesni i možemo funkcionisati u društvu.
KARIKE: U kakvom vremenu uopšte živimo?
Vanja: Ovo vrijeme je ubrzano, ljudi nemaju osjećaja niti želje da se zaustave na neke stvari i malo konkretnije sagledaju svijet oko sebe. Zatočeni smo u vremenu gdje je tehnologija postala nalik našim plućim. “Ne možemo disati bez kompjutera i velikog broja informacija”. Mojim generacijama sve ovo je došlo kao šok i još smo u fazi navikavanja na ovu tehnološku eru.
KARIKE: Poslijeratne, naše generacije kažu da su izgubljene… Na neki način, svaka generacija ima povod i razlog da to kaže iz različitih razloga i to se manifestuje na različite načine. Šta su karakteristike naše, izgubljene generacije?
Vanja: Ljudi su uvijek izgubljeni i nalaze u svom prostoru i vremenu razlog za to. Previše razmišljamo i pokušavamo da osvijestimo neke stvari, a to nas čini još hendikepiranijim. Naša generacija je poremećena naglom tehnološkom ekspanzijom. Navikavanje na novu eru, život i tehnologiju je ono što nas čini izgubljenim i otuđenim.
KARIKE: Faruk Šehić za njegovu generaciju kaže da je pregažena, na nju smo se naslonili mi, izgubljena generacija. Šta nam dalje slijedi?
Vanja: Mislim da je generacija koja dolazi iza nas mnogo bolje pohvatala konce i mnogo bolje se snalazi u tehnološkom svijetu.
Ali, ja sam čovjek koji se plaši tehnologije. U umjetničkom i duhovnom svijetu je sve manje bitno ono organsko i ljudsko. Naravno, i kapitalizam je dao veliki doprinos svemu tome. Plašim se da ćemo doći na razinu gdje ćemo svi biti mehanički, da će kompletan život i svijet biti robotski, kao što smo imali priliku da gledamo u futurističkim filmovima.
KARIKE: Kako komentarišeš trenutnu muzičku scenu i kako nešto što nije komercijalno, što nije šund, kič i mejnstrim može doći do publike?
Vanja: Trenutna muzička scena u Bosni i Hercegovini je dosta ograničena, jer je jako malo autora koji se bave autentičnim izrazom, onim koji nije u šablonu već viđenih i postojećih muzičara, imamo momenat gdje se mladi oslanjaju na zvuk starih domaćih bendova i muzičara, u nadi da će se na taj način lakše probiti, što smatram da je loša stvar za razvoj cjelokupne domaće scene. Sa druge strane još veći problem predstavlja more cover bendova kojima je muzika samo sredstvo da se zaradi brz i sitan novac, ne postoji dovoljan broj ljudi koji se bave muzikom iz čiste potrebe za stvaralaštvom i izrazom, uvijek su tu prisutni površni i kratkoročni ciljevi. Nadam se da će se u budućnosti situacija malo popraviti.
KARIKE: Kako danas uopšte izgleda publika, šta ljudi žele da vide i čuju? Šta je to što inspiriše savremeno, posttranzicijsko, konzumerističko društvo i stvara sistem vrijednosti kroz muziku?
Vanja: Današnja publika je većinom orijentisana ka površnim muzičkim projektima koji su jednostavni za konzumaciju. Omladina nije voljna muziku da izučava, ne postoji više potreba za preslušavanjem albuma kao jedne cjeline. Danas živimo u vremenu hiperprodukcije, što znači singlovi koji se štancaju su najefikasnija metoda za probijanje. Hiperprodukcija teži za kvantitetom i samim time kvalitet ispašta, to je sve produkt kapitalizma koji nalaže pronalaženje što boljih i efikasnijih metoda za što mnogobrojnijom prodajom muzike u što kraćem vremenskom roku. Danas je većinom sva mainstream i popularna muzika samo roba, nema tu više prostora za umjetničkim i filozofskim izražajem, jer je takav izražaj dosta kompleksniji i teži za stvaranje, shvatanje, a samim tim i prodaju. Pop kultura se drastično izmijenila u zadnjih trideset godina, a samim tim su se i trendovi promijenili. Umjetnici koji se odluče stvarati umjetnost, mnogo više vremena troše i truda u realizaciji svojih projekata, gubitak vremena je gubitak novca u ovom današnjem hiper ubrzanom životnom stilu i to se ne isplati, pa samim time industrija uporno nameće trend površne hiperprodukcijske muzike.
KARIKE: Nasuprot toj publici, ko je publika Činčile?
Vanja: Postoji manji broj ljudi koji su i dalje uporni i koji jednostavno ne žele da se predaju površnom i ispraznom životu, to su ljudi koji teže da uče i istražuju, ljudi koji uživaju u istinskoj umjetnosti i duhovnosti, takva publika je publika koja sluša i podržava Činčilu. Nema je mnogo, ali su vrijedni i za njih se isplati ulagati sav trud. Alternativna muzika je uvijek bila muzika za individualce i pojedince, a nikada za masu! Jako smo sretni što smo u stanju i u ovom nezahvalnom vremenu da budemo alternativni i da živimo svoju individualnost.
KARIKE: Zašto dolazi do hiperprodukcije kulture, kada je sve manje istinskih poklonika? Da li je in biti kulturni konzument, imati klavir u kući, avangardnu sliku itd., a onda otići na koncert Maye Berović?
Vanja: Takvi što imaju kod kuće klavir i avangardnu sliku, a idu na Mayu Berović najčešće nemaju ni pojma šta imaju, a vjerovatno su uzeli sliku, jer se boje na slici uklapaju sa namještajem koji imaju, a klavir imaju jer su naslijedili ili završavaju samo štreberski neku muzičku školu.
Hoću da kažem, ljudi se mogu baviti sa svim i svačim, ali ne mogu sve biti. Svijest je danas upitna kod mnogih, ja se i dan danas zgrozim kad pomislim da postoji veliki broj ljudi koji nose majicu Nirvane, a slušaju Mayu Berović i shvatim da je upravo trend problem, tačnije industrija koja pravi trendove, jer u trendu većinom ne postoji uopšte svijest, nešto se konzumira samo zato sto je u datom momentu in, bez ikakvog razumijevanja.
KARIKE: Šta misliš o festivalizaciji kulture?
Vanja: Smatram da bi se trebalo više ulagati u proizvodnju i razvoj kulture, festivala je gomila, a umjetnika je jako malo i iz dana u dan sve manje!
KARIKE: Šta trenutno čitaš i slušaš?
Vanja: Posljednje što sam pročitao su stihovi Milana Mladenovića, Dečak iz vode. Muzike što se tiče, u skorije vrijeme me oduševio Liam Gallagher i njegov posljednji album.
