Upoznat ću te s kilometrima

Sjedim u stanu, novembar. Napolju hladno, a Sarajevo utihnulo. Cijeli dan isprogramiran, ništa posebno. Vrtlog emocija se kovitlao u meni, dok je čežnja da ispoljim svaku boju moje duše vrištala. Čeznutljivo sam razmišljala o platnu života, koje iz nekog razloga nisam uspijevala pronaći. Platnu po kojem bih crtala osmijehe, ljude, prijatelje, ljubav, rođendane, grudvanje u snijegu, duge večernje razgovore, izmišljala viceve… Čeznula sam da negdje ili nekome preslikam nestašnu dušu, čiji su zidovi postali pretijesni.

Sestra izlazi u grad, a ja ostajem gledati Dnevnik Bridget Jones, koja je baš u tom trenutku depresivno sjedila u svom stanu i pušila cigarete, a kojeg znam napamet. Zaboljela me takva scena, ne Bridgetina, već moja. Srce mi je lupalo, skoro 200. Bukvalno.

Popijem tablete, zovem hitnu, ali uzaludno. I dalje lupa, kao kad vam zvonce pregori, pa gosti šakom lupaju od vrata, da ih bolje čujete.

Pokvarim sestri izlazak i odemo do hitne, do koje mi se srce već smirilo (#hipohonderka). Ekg- dobar, pluća dobra, uglavnom dobro.

„Šta te uznemirilo, momak, zatvoreni stan, Bridget Jones? Zašto i ti nisi izašla sa sestrom“, pita doktorica.

„Ništa…. samo volim gledati Bridget Jones.“

Samospoznaja

Dok sam to ponavljala shvatila sam da mi se gadi novinarka Bridget Jones i da sam ja Edina Čović, novinarka koja neće da bude ovisna o cigaretama, niti o love hepi endingu i plastičnom osmijehu.

A čudno, sve što sam još kao srednjoškolka zacrtala, u tom trenutku sam imala. Sve je bilo na tacni, tanjir supe i viljuška. Ali, kako ću viljuškom jesti juhu? I zar nije suština živjeti hepi, a ne živjeti za hepi ending.  I tako je počela unutarnja samospoznaja…

Prvi korak samospoznaje: Zašto želite ono što želite?

Shvatila sam da sam isprogramirala vlastiti život, potiskujući  istinske boje duše, željama koje nisu bile prave. Treba željeti, ali treba i znati zašto želiš to što želiš. Ponekad ne dobijemo ono što želimo, ali ponekad dobijemo. No, samo da bismo se uvjerili da to nije ono što smo željeli. Tada je potrebno pustiti dobijeni ‘poklon’ i nasmiješiti se sebi.

Drugi korak samospoznaje:  Da li ste iskreni prema sebi?

Kada shvatite šta želite, shvatit ćete i šta ne želite. Budite iskreni i pustite taj teret.

Treći korak samospoznaje: Dokle ćete?

Kada sjedite u prostoriji hitne dok vam doktorica govori kako je sve u redu s vama, ali da ne bi bilo loše da porazgovarate možda sa psihologom, saznat ćete dokle. Moj savjet je ipak da to shvatite na vašem kauču dok gledate neki film kojeg znate napamet.

D: Bavite li se nekim sportom?
E: Da, yogom.
D (kroz smijeh): Mislim da bi bilo dobro da uzmete nešto ‘agresivnije’. Trčanje, naprimjer.

Zanimljivo. Polako sam počela primjenjivati iznad navedene ‘samospoznajne korake’, pa sam se odjednom našla na Vilsu kako trčim. Prestala sam previše razmišljati i jednostavno počela trčati.

Upoznat ću te s kilometrima

Kada napokon počnete pratiti samo vaš osjećaj, platno koje ste tražili će vam se prostrijeti pod noge. „Noge kao da žure, željne avanture“ je osjećaj koji se svakim novim trčanjem javljao sve češće. I ono što je bitnije, sve dublje. Pustila sam svoju ‘ja’ na ispašu, a noge su me odnijele tamo gdje se nisam ni nadala.

Kilometri pretrčani po Vilsu su me doveli – meni. U dubinama moga bića doplivali su do uplašenog subjekta ‘JA’ i izvukli ga na površinu. Kilometri pretrčani po Vilsu su me upoznali s drugom stranom straha – slobodom. Kilometri pretrčani po Vilsu zbližili su me s prirodom, a priroda s Bogom. Kilometri pretrčani po Vilsu ubijedili su me u volju. U Božije darove.

Hrabrost je Božiji dar koji ćeš pronaći nakon što istrčiš četvrti kilometar za koji si mislio da ne možeš. Strpljenje je Božiji dar, kojim ćeš se grliti kad niko neće. Zahvalnost je Božiji dar, koji dobiješ kada dišeš dok trčiš. Tada shvatiš da je disanje vjerovanje. Ljudi dišu eto, jer se diše. Zaborave zastati, u mom slučaju potrčati, i osjetiti ljepotu vlastitog daha.

S tobom je prava stvar

Sve što sam žarko željela mi se ostvarilo, ali nije bilo ispunjavajuće koliko i očekivanje. Kada sam prestala ‘samo željeti’, prave stvari su mi same počele dolaziti. Naprimjer, JOŠ KILOMETARA. 😀

Nekad početkom ramazana, kolegica Nudžejma je formirala grupu ‘Ramazanski trkovi’ u sklopu koje su mogli da trče svi, samo što je vrijeme trčanja bilo prilagođeno postačima – dva sata poslije iftara. S ponosom mogu reći da mi je to bio jedan od najdražih poklona dvadeset i prve, koju sam taman tad nekad i dočekala, jer sam upoznala ljude uz kojih će mi ‘starenje’ biti užitak.

Nekad te godine jednostavno pomlade. Isto kao što te trčanje nekad ne umori, već odmori. Divna prijateljstva, šarenilo ljudi i zdrave čoko-kuglice Nudžejmine sestre otkrili su mi slatkoću ondje gdje je ne očekuješ.

A kako kaže Rumi ‘jedina trajna ljepota je ljepota duše’; tako su i ramazanski trkovi nastavili trajati, te prerasli u ‘trčimo uvijek’ grupu – Trčanje i to. Cijelo ljeto smo se zajednički pripremali za septembarski trkački praznik „XI. sarajevski polumaraton“. U međuvremenu, grupi su se pridružili trkači raznih profila, oni koji istrčavaju svoje prve i svoje stote kilometre. Svi se zajedno trude, pomažu, bodre i podupiru. Svi se zajedno pripremaju – neko za štafete, neko za cenera, neko za maraton… Kakva god se trka nađe, ovi ljudi s kojima sam i ja, ju pronađu.


Prava stvar – trčanje, koja je nadišla tek puko kretanje nogu, u istraživanje sebe. U istraživanje drugih. Toleranciju i samostalnost. Ljubav i pomoć. S jednom univerzalnom porukom da je sve moguće, ukoliko vjerujete i ukoliko ustanete s vašeg kauča.

Budite dio „XI. sarajevskog polumaratona“

U nedjelju, 17. septembra, je 11. sarajevski polumaraton, a ova grupa će izaći na njega, baš kao što se izlazi na ispit. Puna uzbuđenja, znanja, entuzijazma i hrabrosti.

U nedjelju, 17. septembra, izlazim na svoj prvi ‘trkački ispit’ i osjećam ogromno uzbuđenje samo dok pišem ovo.

Stoga vas obavještavam da prodajem svoje kilometre – za život. Kolegi i asistentu na Fakultetu za sport Alenu Ćiriću (koji ima samo 35 godina) hitno je potrebna pomoć. Imao je operaciju glave i zbog postoperativnih komplikacija mora biti hitno izmješten u Njemačku na daljnje liječenje, a sve to košta 8.500 €.

Dragi prijatelji i prijateljice, budite dio trčanja, osjećaja zadovoljstva i života. Vašeg, mog, Alenovog. Svačijeg.

Kilometara ima, a vi ih uveličajte da ih trčim s još većim zadovoljstvom. Možete kupiti jedan, dva, deset ili svih dvadeset i jedan. Vaša mogućnost, vaša cijena, a povrh svega vaša dobrota.

U nedjelju, 17. septembra, trčim za ljubav, za prijateljstvo, za suživot. Za sebe. Za život!

I da, vjerujte u vlastite kilometre, nikad ne znate gdje će vas odvesti.

Comments are closed here.