U Bosni je moj jastuk i moja majka

Blog Jovane Misikić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“

Bosna i Hercegovina ima već trideset svojih nezavisnih i suvereno preživljenih godina. Kad prije?! Al’ šta se ja čudim! Pa ja je poznajem dvadeset i tri godine. Pripadamo jedna drugoj dvadeset i tri godine na neki čudan način, u jednoj neobičnoj simbiozi. Iskrena da budem, kako živi, dugo i živi ova moja domovina, a šta je sve prošla, ma nema ona ni mnogo godina. Toliko razorena, preorana, opljačkana, al’ diše, uporna. Ne da se ona. Ma dala bi se ona, al’ ne damo se mi! Ne da se narod, pa tako ne da ni njoj da se preda. To sam baš nedavno shvatila.

Kao i svakog proljeća

Putujući Njenim pohabanim drumovima gledala sam kako se na prvom martovskom suncu presijavaju oštrice motika i budaka po baštama i poljima, kako se bijele stabla mladih jabuka i krušaka po dvorištima. Vidjela sam da se probudila, kao i svakog proljeća. Gledam i razmišljam – ma nema Njoj propasti dokle god moja, tvoja, bilo čija majka, ujutro nakon što pogleda sva ona mračna predskazanja sa prozora u svijet, podveže maramu i psujući sve redom opet uzme motiku u šake i redom pođe sjeći korov i saditi nove mladice.

Al’ stvarno mi nekad dojadi ovo sve

Od kada progledam pa dok ne usnim jedno te isto. Ja sam Srbin, ti si Bošnjak, eno Hrvata… pa malo li je i to, evo dodikovca, bježi zeleni, ide hadezeovac… Poželim pobjeći glavom bez obzira. A onda, samo na trenutak pomislim kako ja teško zaspim bez svog jastuka i kako ne volim kad je daleko moja majka. I shvatim, u Bosni je moj jastuk i moja majka. Ko je onda meni od Bosne preči?! Gdje sam drugdje ja onda prispjela? Sjećam se, odgojena u moru predrasuda, pomišljala sam, ma džaba ti Sarajeva. Dok ga ne vidjeh! I tako idem onim ulicama i mislim – pa i ovo sam ja. I ovo je moje. Lijepo je duši ovdje. Osjećam. A ta duša vam je interesantna stvar. Može joj mozak šta hoćeš reći, ona zaigra samo gdje osjeća, da je dobrodošla.

Odlazila sam ja

Živjela sam i u Evropi, onoj istoj koja se nešto od nas odvaja. E tad sam najviše Bosnu zavoljela. I stid me je zbog toga. Ta Evropa, da vam kažem, ništa od nas nije bolja. Naprotiv, sva zla s kojima se borimo mi, s njima se bori i ona. S jednim nedostatkom više. Evropa nema dušu. Ona je svoju dušu izgubila. Zato je ona na nas i ljubomorna. Sigurna sam u to! A mi… ljudi najbolji koje vode najgori. Od kad za Nju znam, u Njeno ime govore oni što ne bi smjeli imati pravo glasa. Kako, niko ne zna! Al’ opstaju godinama. Hraneći ovaj narod mržnjom jednih prema drugima, mržnjom koja prikriva njihove podvale i loše poteze koji su nas doveli do dna.

Smiješno je kada u istom kontekstu čujem imena naših vođa i riječ politika

Ono što oni rade u poslednjih trideset godina, sve jeste, samo politika nije. Pijaca, cirkus, štala, otimačina, ambis, provalija… – njihovo se djelovanje može nazvati kako god poželite, samo ne politika. Smislenog, odgovornog javnog djelovanja tu nema. Ni u tragovima. Danas je, u odnosu na politiku iz najranijeg njenog vremena, sramota biti politički aktivan. Politika je, prije svega, humana nauka, vjekovima ruinirana i korištena u najgore svrhe da bi danas, u rukama ovih naših, zvanično bila sahranjena. Ali ne volim nikada reći da sam se na sve to navikla. Neću se nikad ni naviknuti! I sigurna sam da se niko od nas nije navikao.

Ljudi samo pokušavaju da prežive i donesu hranu na sto

Savijaju kičmu, ali obraza još ima. Sigurna sam da glasna manjina nije nikad nadjačala tihu većinu i suštinu onoga što naša domovina jeste. A to je poštenje, dobrota, različitost i tradicija. I možemo pobijediti. Pobijedićemo! Samo vjerujući mladima. Onima koji tek dolaze. Njihovo je vrijeme i predstojeće bitke. I nema tu nimalo poetike, niti patetike. Iskustvom, nimalo lako stečenim, koje imaju naši roditelji, učiti još u kući mlade da se sa mržnjom nisu rodili i da je to imanje za kojim ne treba da žude da ga steknu, dati im smjernice i ljubomorno ih čuvati od nemilosrdnih vjetrova života, kao dukat najvrjedniji. I, vidjećete, Bosna će procvjetati. Jer joj tako malo fali.

Jovana Misikić

Tjentište, BiH.

Najčitaniji tekstovi

Prijavi se za poziciju glavnog i odgovornog urednika Omladinskog magazina „Karike“
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Oduzimam vam moć da podržavate ili ne podržavate moju egzistenciju
REGINA za Karike: Kod nas u bendu je jedina nacionalnost muzika
Elvedin Nezirović: O čemu se napokon može govoriti?
Kolica su moj najvjerniji saputnik, moj merdžo i moj prijatelj
Iskustva banjolučkih studenata s "neperspektivnih" i "najtežih" fakulteta
Moj gej prijatelj je dobio sudski proces u kojem je prijavio nasilje
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
More Stories
Zlatna Karika Alma Subašić Omerović: Kroz „Šapa LAB“ dizajnira namještaj za ljubimce i njihove vlasnike