Toni Toplan: “Poseban je osjećaj slušati muziku koju ste sami napisali”

Koliko često danas možemo čuti za mladog i uspješnog kompozitora? Toni Toplan je sa 25. godina uspio ostvariti dječački san. Po zanimanju je kompozitor sa master diplomom na Odsjeku za kompoziciju Muzičke akademije u Sarajevu. Ono što ga razlikuje od drugih mladih muzičara jeste da ovaj mladi kompozitor iza sebe ima već nekolicinu sopstvenih ozbiljnih kompozicija koje su javno izvedene.  U intervjuu koji je dao za Karike, Toni je pričao o svojim počecima i ljubavi prema muzici, o karijeri, o perspektivi i zaposlenju.

Zašto ste odlučili upisati Muzičku akademiju?

Krenimo ispočetka: kao i većina mojih vršnjaka u osnovnoj školi, i ja sam eksperimentirao kroz razne sekcije. Najviše sam se zadržao na muzičkoj sekciji gdje sam i naučio svirati svoj prvi instrument, gitaru. Kad je došlo vrijeme za upis u srednju školu, odlučio sam se za Srednju muzičku školu Sarajevo. Moram priznati da mi, iako sam bio zainteresovan za izučavanje i bavljenje muzikom, nije bilo svejedno. Prvenstveno jer nisam pohađao nižu muzičku školu, dakle krenuo sam u taj svijet bez nekog naročitog predznanja, a također nisam bio siguran ni koji bih odsjek upisao. Bio sam „zagrijan“ za solistički odsjek koji je predviđen za izučavanje literature i tehnika sviranja na određenom instrumentu, ali kako je vrijeme odmicalo, sve više me privlačila muzička teorija. Pred kraj srednjoškolskog obrazovanja, s obzirom da sam jako dobro poznavao materiju koju izučavaju glavni predmeti na teoretskom odsjeku, želio sam nešto više: želio sam stvarati muziku. Tako se rodio interes, a kasnije i prava ljubav prema komponovanju. S takvim razmišljanjem, jedini logičan izbor je bio upis na Muzičku akademiju Sarajevo na kojoj sam diplomirao, a kasnije i magistrirao kompoziciju u klasi profesora Asima Horozića.

Čime se konkretno bavite u muzici, pisanjem kompozicija i čime još?

Komponovanje je samo po sebi jedan jako zanimljiv i poseban proces. Sama činjenica da stvaram nešto novo, neko umjetničko djelo za mene predstavlja privilegiju, ali i odgovornost. Svaki put kad napišem neku kompoziciju, bilo da je u pitanju kompozicija za manji, kamerni ili za veći sastav poput simfonijskog orkestra, osjećam se sretno i ponosno zato što sam zaokružio jednu misao, ali i zato što sam doprinio obogaćivanju domaće kulturne i umjetničke baštine. Rezultat uvijek zasjeni poteškoće pri procesu komponovanja poput nedostatka ideja ili stvaralačkih kriza. Osim stvaranja autorskih kompozicija u užu struku spada i aranžiranje, harmonizovanje, te orkestriranje kompozicija ili pjesama. Govoreći o ovim poslovima, moram reći da, iako se radi o prilagođavanju nekih djela određenom ansamblu, kroz njih se može i mora provući nekakva kreativna nit individualnog stila, kojem je svaki kompozitor posvećen, kako bi se čak i u toj obradi našlo nešto umjetničko. Takođe, bavim se i izučavanjem kompozicija, sviranjem, grupnim muziciranjem, pjevanjem u horu… Jednostavno, volim raditi i nije mi teško raditi ništa što je povezano s muzikom, a da je pritom na neki način i kreativno.

Ko je zaslužan za vašu prvu kompoziciju?

Prvi dodir s komponovanjem imao sam još u srednjoj školi. Volio sam da skiciram svoje ideje onako kako sam ih zamišljao, da pokušam da ih zabilježim i uobličim u nekakvu cjelinu. S obzirom da smo u srednjoj školi na kontrapunktu jedan period izučavali baroknu muziku, jedna od ranijih kompozicija nastalih u tom periodu je preludij i fuga. Ipak, smatram da sam tek na akademiji, kad sam stekao neko znanje o komponovanju od svog profesora Asima Horozića, stvorio svoju prvu pravu kompoziciju. Nakon perioda upoznavanja s materijom i tehnikama rada s muzičkim materijalom, nastao je moj Gudački kvartet za kojeg danas smatram da je moja prva potpuno uobličena kompozicija.

Možete li nam reći, kakav je osjećaj kada orkestar zapravo svira vaše djelo?

Iz više bitnih razloga je poseban osjećaj slušati muziku koju ste sami napisali, bez obzira radi li se o probi ili koncertu, manjem ili većem ansamblu. U početku, na probama i konsultacijama s interpretatorima, slušanjem dobijate prvu „konkretnu“ sliku o svojoj muzičkoj ideji. Tokom komponovanja moguće je koristiti razna pomagala kako bi uobličili svoju ideju jer ne možete imati 24 sata dnevno muzičare ili ansambl na raspolaganju kako bi prosviravali vaše zamisli. Poznavanje efekata i mogućnosti svakog instrumenta, kombinovanje orkestarskih boja i poznavanje orkestracije generalno takođe pomaže, ali nedostaje onaj ljudski faktor koji se dobija kad svirači na probi ili koncertu sviraju vašu kompoziciju. To je razlika između teorije i prakse. Ponekad je potrebno prilagoditi sviranje karakteru kompozicije ili izvršiti poneku korekciju, ali za to probe i služe. Na koncu, poslušati izvedbu svoje kompozicije nakon svih proba i eventualnih korekcija originalne ideje ili prilagođavanja istoj, predstavlja vrhunac tog procesa. To saznanje da će kompozicija biti izvedena me najviše inspiriše i održava u komponovanju.

Toni Toplan (Foto: Radiosarajevo.ba)

Jeste li zaposleni, imate li neke stalne angažmane? Da li je teško pronaći posao u struci?

Još uvijek nemam stalno zaposlenje, ali radim na nekoliko projekata koji se tiču moje struke. Moram reći da sam sretan što je to tako jer kompozitori, pogotovo mladi studenti ili ljudi koji tek završe Akademiju ne dobijaju često priliku da se iskažu čak ni kroz aranžiranje, prilagođavanje ili orkestriranje kompozicija,  a pogotovo narudžbe za nova djela. Tokom školovanja studenti odsjeka za kompoziciju uglavnom dobivaju priliku za izvedbu djela kroz koncerte organizovane od strane Akademije, što je sjajna stvar. Problem nastaje nakon školovanja jer su kompozitori, budući da gotovo niko ne naručuje nova djela, prisiljeni da samoinicijativno pokreću projekte, koncerte na kojima će se promovisati kompozicije domaćih živih autora. Ja sam imao sreće da su mi se i tokom studija izvodila djela koja su, pokazat će se, imala pozitivan odjek, a nekoliko tih djela je kasnije čak i snimljeno i arhivirano za Muzičku akademiju Sarajevo. Kroz te i druge projekte sam pokazao da sam sposoban za rad u svojoj struci i ubrzo su se počele otvarati nove opcije i putevi kojih se još uvijek držim. Nažalost, situacija u sredini u kojoj živimo ne dozvoljava mladim muzičarima da rade samo u svojoj struci i da od toga mogu zarađivati dovoljno novca za normalan život. Perspektivu velikoj većini studenata Akademije, bilo da se radi o studentima umjetničkih ili teoretsko-pedagoških odsjeka, predstavlja rad u školi, a poznajem mnogo svojih kolega koji nisu tako osmislili svoj život nakon fakulteta. Naravno, ukoliko neko radi u prosvjeti i uz to napravi pomake i u solističkoj karijeri, to se smatra velikim uspjehom. Ovime ne mislim ništa loše vezano za rad u prosvjeti, čak sam i sam par puta iskusio taj posao, ali treba skrenuti pažnju na to da u prosvjeti nema dovoljno mjesta za sve studente Muzičke akademije. Drugi problem je nezainteresovanost roditelja i djece za upis u muzičke škole. Organizovanjem raznih festivala i koncerata, što Muzička akademija Sarajevo radi i na taj način približavajući klasičnu umjetničku muziku i roditeljima i djeci, korist biva obostrana: djeca će vjerovatno u većem broju upisivati muzičke škole a studenti će imati više otvorenih radnih mjesta i veće šanse za zaposlenje.

Koje su vaše ambicije za budućnost?

Nadam se da će moji angažmani u muzici i umjetnosti nastaviti ići ovim putem i da će i budući projekti imati pozitivan odjek. Zakoračio sam u svijet muzike za pozorište, te filmske muzike i moram reći da me ispunjavaju ta iskustva te bih pored stvaranja umjetničke muzike, a pritom i potrage za stalnim zaposlenjem, volio nastaviti ići i tim putem. U proteklih nekoliko godina upoznao sam mnogo ljudi od kojih sam naučio mnogo bitnih stvari, kako o muzici i umjetnosti tako i o životu. Ti ljudi su mi, naravno uz moju porodicu i drage prijatelje, uvijek davali podršku i korisne savjete i zahvaljujući njima sam uspješno završio školovanje, postigao to što sam do sad, a nadam se postići još više u svom budućem radu. Iako sam već spomenuo neke od glavnih problema s kojima se susrećemo, ipak sam optimista i vjerujem da će se situacija postepeno popravljati, te da će svako od nas pronaći posao za sebe. Smatram da je najbitnije ne odustajati od cilja nakon eventualnog prvog neuspjeha, već je potrebno pokušavati ponovo i tražiti druge solucije. Bitno je i baviti se poslom koji nas čini sretnima jer samim time i mi činimo druge ljude zadovoljnima.

merima.zavitan

merima.zavitan

Novinarka, magistrica međunarodnih odnosa i diplomatije. Odnedavno i vlogerica. Stranački neaktivna, glasna, volim ispravljati krive Drine, te jako osjetljiva na nepravdu. Socijalno društvena, volim kišu samo kada sam u kući. Sunce i pjesma me pokreće.

Volimo pročitati vaše mišljenje...