Terapeutska moć pisanja

Zbog čega pišem i šta mi to donosi u životu?

„Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov.“ (M. S. – „Derviš i smrt“)

Faktura neispisanih stranica

  1. 10. 2021.

Dolazim kući nakon završene prve smjene u kafiću. Osmosatno, naporno, nevješto, početničko konobarisanje. Unošenje suđa. Izbacivanje narudžbi. Sunčan i topao dan. Iscrpljujući i naporan. Već dugo ne zapisujem ništa. Svakim neispisanim slovom, zarezom i tačkom koji nisu imali gdje da stanu, korak sam dalje od sebe. Shvatam to tek sada. U odnosu na prijašnje zapise, rečenice su mi jako kratke. Držim se tog stila – jezgrovito i kratko. Rečenicu napišem nabrzaka. Skratim je, presječem tačkom. Jasno, direktno i u suštu srž da probadam. To je cilj. Bez okolišanja. Bez zamaranja. U hodu, jako brzom. Epskom tehnikom in medias res. Mjerim, doziram. Koliko riječi, gdje tačka, gdje zarez. Arhitektonskom preciznošću. Bojim se da ne napišem premalo. Bojim se da ne bude vjerno. Tugujem jer sam se, ne pisavši, udaljila od sebe. Da sam zapisala rečenicu za ovo tako dugo vrijeme, imala bih nešto iza sebe. Ovako, nemam za šta da se uhvatim. Ne prepoznajem se. Nemam svojeručni dokument o sebi. Arhiv prazan – ja uskraćena za bilo kakve tragove o sebi.

Kišna glista u kišnom mantilu

U jednom periodu godine patila sam od nesanice. Nisam joj pronalazila nikakav očigledan razlog, čak je bilo nesuvislo imati poteškoće sa spavanjem tada – imala sam fakultetskih obaveza poslije kojih je uvijek slijedio još neki zadatak, ali meni je svejedno navečer trebalo vremena da zaspim. Nije taj vremenski period potreban da utonem u san uvijek bio dug, nekada su bila dva, nekada tri sata, četiri. Uvijek sam, ipak, bila daleko od toga da nesanica potraje pet, šest sati, da me dovede do akutnog umora i hronične, mjesečne iscrpljenosti, dotle da bih svaki naredni dan proživljavala realne scene zombi apokalipse. Međutim, najteži kod tih nesanica bio je osjećaj izoliranosti. Neke vrlo teške usamljenosti. Moj mozak je, bez obzira na realan umor tog dana, na činjenicu da je vrijeme za odmor i san zaista došlo, da nije poremećeno podnevnim spavanjem, nekom vrstom hrane, konzumiranjem kofeina i slično, bio tako živo aktivan. Pred nesanicu je postajao mašinerija bez turn off dugmeta.

 

Ogromna napojna jedinica puna elektriciteta, u maksimalnom pogonu. Ukućani su imali jaku i dobro istreniranu naviku spavanja. Već oko jedanaest sati svjetla su izgašena i najstrože je zabranjeno bilo kakvo oglašavanje kroz kuću. Dakle, bez obilaska kuhinje, bez škripanja vratima. Moja insomnia je bila poseban osjećaj tjeskobe. Konstantan srklet zbog činjenice da ne mogu da zaspim. Često sam tako u ležećem položaju vrtila u glavi scenu iz filma „The Machinist“ u kojoj glavni lik, inače žrtva hronične i teške nesanice koja ozbiljno ugrožava njegovo normalno funkcionisanje i sliku realnog svijeta, četkicom za zube čisti fuge između pločica u kupatilu u gluho doba noći, dok ostatak svijeta spava. Ta scena je bila jedina frekvencija emitovana u večernjem programu nesanice mog mozga. Smatrala sam je odličnom reprezentacijom svog stanja. Nemoguće je baviti se nečim korisnim u ovo doba. Manimo se teorija da je produktivnost dana jednako proporcionalna njegovoj dužini. Čim padne noć, moj mozak postaje kišna glista koja se previja pod zemljom… u kišnom mantilu… za vrijeme vrlo kišnog mjeseca.

Kako pišem kad ne pišem

Kada me jednom opet uhvatio taj period nesanice, spomenula sam to svojoj psihoterapeutkinji, u nadi da ću makar saznati porijeklo ovog tjelesnog antiustrojstva. Objasnila mi je kako period nesanice „služi“ prerađivanju onih procesa koji su dugo vremena potiskivani. U mom slučaju, periodu nesanice uvijek je prethodio period u kojem sam mnogo spavala ili bar željela da mnogo spavam (čitaj: bježala od prerađivanja unutarnjih procesa). Pošto je znala za moju spretnost pisanog izražaja, predložila mi je da navečer prije spavanja pišem, neopterećena kako će napisano zvučati. Mogu da zapišem par rečenica, paragraf i da ga nikada ne pročitam. Bitno je samo da zapišem šta mi se dogodilo, kako se osjećam ili bilo šta. Samo da pišem.

To je trebala da bude neka injekcija za uspavljivanje mog mozga. Ja sam naravno patila od knjiški dotjeranog teksta, pravdala se kako ne mogu da vodim obične bilješke i kako ne mogu da se ne vratim i pročitam tekst ispočetka i zaključim da „liči nečemu“. Neažurnost sam pravdala kvaziprincipom inspiracije vjerujući da pisanje ne može biti isforsirano. Čudilo me što od stručnjaka čujem takav savjet. Pišem čitav život, doduše, upravo tako – neažurno, ispresjecano i često nedovršeno, ali… nisam o pisanju tako ozbiljno pomišljala kao o terapiji.

Znala sam da postoji razlog mom nepisanju 

Nestrpljivost… ili čak kukavičluk? U mojim bilješkama na telefonu bilo je more nedovršenih zapisa. Kada sam ih iščitavala, pokušavajući ih sistematski izučiti, shvatila sam da je svaki takav tekst – započet pa napola prekinut – bio pokušaj da pišem o nečemu meni jako bitnom, ali i jako bolnom. Prekinut tekst ostaje zauvijek nedovršen, osuđujući i naredni tekst na istu sudbinu. No, imam osjećaj da je čak i ovakav kontraproduktivan pristup pisanju imao neki efekat. Pokušaj rađa priliku za spoznaju greške, a vremenom stasava u uspjeh. Svaka tehnika, pa tako i tehnika pisanja, zahtijeva vrijeme, strpljenje i vježbu. Pisanje je zanat, ne trik koji ispada iz rukava mađioničaru.

Kako da unaprijedim tehniku pisanja?

Razmišljajući kako da unaprijedim tehniku pisanja, odlučila sam se da, pod jedan: zapisujem češće, makar automatizovane misli i da se zaista ne osvrćem na napisano, makar ne kritički zlovoljno i, pod dva: da problem kontinuiranosti pisanja i svoje korilačke naravi o kvalitetu teksta probam ispraviti jednom Fejsbuk stranicom na kojoj ću objavljivati svoje kratke tekstove. Smatrala sam da bi prednost stranice bila ta što bi na jednom mjestu bili okupljeni svi moji tekstovi. U konačnici, navedena zamisao je bila dosta efikasna: pisala sam češće (iako smatram da trebam biti još istrajnija i upornija) i postepeno sam se oslobađala straha od „lošeg“ ili nedovoljno dobrog teksta, napuštajući zonu komfora objavljivanjem tekstova. Trebalo je vremena da shvatim da pisanje nije uvijek obala prijatnosti i da proces pisanja nije lagan, ali da ga naposljetku sljeduje osjećaj katarze. Naučila sam da je bitno pisati neukočene ruke, bez straha od tonjenja, jer se tek tada misli oslobađaju iz grča.

Otkriće II

(2. 4. 2021.)

Možda mi je bilo potrebno da popunim nekoliko desetina herbara, s nekoliko desetina listova, da godinama sabiram, sušim, bilježim i iznova se vraćam proučavanju pažljivo prevrćući listove herbara, samo da bih shvatio da je više od trećine mojih biljaka propalo. Više od trećine su bile različite koprive čije me otrovne dlačice nisu žarile kao u proljeće, ali koje su me i dalje podsjećale na vrelinu bijelih plikova praćenu nezaustavljivim svrabom. Njihova su tjelesa bila vješto presovana i ostajala žilava. To su vjerni egzemplari fizionomije najbolnijih sjećanja u sva tri glagolska vremena. Mučio sam se sa žarama dugo vremena, utjecaj njihovih biljnih sokova bio je dalekosežan: uglavnom uzrokuju tešku nesanicu praćenu intenzivnim stomačnim grčevima ili bolom u predjelu prsa. Stare travarske knjige čiji dostojni rivali ne mogu biti današnji internet forumi, stranice i grupe, kažu da je lijek od tih kopriva – kopriva sama. Prema koprivama treba biti milostiv – one to osjete. Treba im dati vremena da peku, žare i prže i treba sačekati da otpusti nepodnošljivi svrab. Obloge otklanjaju bol iz nadraženih receptora samo ako se pažljivo biraju i stoga treba paziti na omjer samoće, suza, svježeg zraka, šetnji kroz grad, branja gljiva po Trebeviću i čitanja poezije kojima se natapaju. Ipak, koliko god djelotvorne bile, obloge nisu te koje liječe, jer tragovi žarinih pohoda ostaju zauvijek pohranjeni u mozgu i, po pravilu, toliko živo da se nerijetko pri samom prisjećanju osjeti srednje jak ili veoma jak bol u prsima (uglavnom na onom mjestu gdje je nekada postojao plik nastao uslijed kontakta žare s kožom). Žara je samo ono što je nekada bilo voljeno, ali što nije znalo da voli drugačije nego da ostavlja bolne plikove na svim mjestima koje dotiče. …I možda je davno bilo kada bi mi mama stavljala ruku pod mlaz hladne vode dok su mi suze frcale na oči od koprivaste vreline, tješeći me tada neshvatljivim: ‘Zdrava je žara..’

Najčitaniji tekstovi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Faruk Šehić – Greta: život u fotonskoj supi (ne)poznatih nam dimenzija
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Intervju - Nedim Kasumović, Srednja medicinska škola Zenica
Haruna Bandić, bh. booktuberka: Književnost je intrigantna, mijenja nas iznutra, iznova
Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje
Moja priča o hidžabu – sloboda se krije u nama, ne u odjeći koju nosimo
Zlatna Karika Sara Vojičić: Heavy metal je oduvijek bio vrsta bunta protiv sistema
More Stories
Dok jedni bježe iz BiH, drugi je vide kao priliku – intervju s dr. Abdallahom Salhabom, Palestincem koji živi u BiH