Tata, izvini, ali ne mogu da ti oprostim

Ja sam Ema i od svoje pete godine živim samo s mamom. Ne, moj otac nije umro, čovjek je živ, samo je lik mog oca u njemu nestao.

Jedva se sjećam svog oca iz tih prvih pet godina, imam neke slike njega u glavi, ali skroz su mutne i izgledaju kao pokvašene i izderane u mojoj glavi, valjda takve trebaju biti. Slike mene su uglavnom slike sa mamom, bilo da na njima imam pola godine, pet godina, ili da su slikane jučer. Mama je uvijek bila uz mene, i igrala dvije uloge, ustvari mnogo više od dvije, ali na te dvije je bila osuđena.

Ljubav roditelja je jedina ljubav koju dijete mora dobiti jer im je suđena.

Svaka druga vrsta ljubavi se mora zaslužiti. Ja sam trebala zaslužiti i ovu koja mi je bila suđena. Zapravo, ispala je nesuđena jer je sudbina za mene imala druge planove.

Često se nađem u situaciji, kao i mnogi od vas, gdje me bijes, tuga ili drugi razlog tjeraju na svađu s njom, na prepiranje, galamu, pa nekada i vrištanje. Naučila sam se nositi s tim žmireći i brojeći do 20 dok ispred sebe stvaram slike moje mame kako me drži za ruku, dok svi drugi ljudi svoje ruke otimaju od mene. Ona je bila tu kada niko drugi nije htio.

Nisam odgajana u svili i pamuku, u razmaženosti i dobijanju svega što mi srce poželi. Mama me od samog početka učila da za sve postoji trud i rad i da se sve dobija zaslugama. Koliko god vam to grubo zvučalo, mnogo ranije sam pripremljena za teške stvari koje život donosi sa tom metodom odgoja.

Često se nađem u sukobu sama sa sobom, shvatajući da joj neke stvari ne mogu oprostiti i da preko grešaka koje pravi ne mogu preći. Ali, u tim trenucima shvatim da zaslužuje da joj se opraštaju i puno gore stvari od onih koje nije stigla uraditi jer je morala biti dvije osobe u jednoj.

Da me ne shvatite pogrešno, nije da kroz život nikada nisam poželjela da me, držeći se za maminu ruku, za drugu drži ruka tate.

Nije da nisam poželjela da mi kao djetetu priča priče za laku noć, bude tu prvi dan moje osnovne i srednje škole, bude ponosan na mene pljeskajući u publici dok ja primam mnogobrojne nagrade, diplome i zahvlanice. Jer moj tata nikada nije bio tu, ne mogu reći da ga želim sada.

Mama je bila ta koja me držala za ruku dok sam pravila prve korake, koja je u ponoć dolazila po mene sa treninga udaljenog sat vremena vožnje, bila je tu moj prvi dan osnovne škole, bila je u publici sa očima punih ponosnih suza i rukama crvenim od jakog pljeskanja svaki put kada bih ja stajala na bini i glumila u predstavi, uzimala nagradu, držala govor, svirala klavir ili gitaru.

Bila je tu za mene kada bi me svi prijatelji napustili, sjedila bi na bolničkom podu držeći me za ruku dok sam ja prikovana za krevet. Naučila me sve školske lekcije, ali i one mnogo bitnije, životne. Svaki korak svoje mame, bio on pogrešan ili pravi, pokazao mi je novu lekciju koja mi je gradila nove puteve, stiskala prekidač koji bi palio svjetlo na kraju mračnog tunela, i stavljala lijek na bolnu ranu.

Tata, izvini, ali ne mogu da kažem da ti opraštam, nekada sam te željela, ali više ne. Mislim da bi bilo bolje da nikada nisi ni stupio u život moje mame jer bi ona tako dobila priliku da nađe nekoga ko će je voljeti, kako ti nikada nisi, a kako je ona oduvijek zasluživala da bude voljena. Tata, izvini, ali bilo bi bolje da te nikada nije ni bilo, jer bi meni tako dao priliku da sada pored sebe imam oca.

Sve što sam bila, jesam, i tek ću biti, ja dugujem tebi mama.

A tata, izvini, ali u mom životu stolica koja predstavlja mjesto za oca će zauvijek ostati prazna. Napustio si je izlazeći kroz vrata koja se više nikada neće moći otvoriti.

Comments are closed here.