Tango – duša argentinskog “podzemlja”

Plesao je u polumračnim predgrađima Buenos Airesa i Montevidea, uz strastvene pokrete, senzualne ritmove, s plamtećim uživanjem i nostalgijom u očima. Razbijao je sve stereotipe o dodirivanju tijela i miješanju različitih klasa. Nije bilo važno da li ste svjetlije ili tamnije puti, da li ste robovi ili aristokrate, živite li u vili ili getu, važno je bilo predati se trenutku… Ples je dozvoljavao sve ono o čemu su se plesači prećutno sporazumijevali. Tango je bio baila con corte!

Pod pseudonimom Viejo Tanguero nastaje prvi pisani članak o ovom neodoljivom plesu 1913. godine. Sam tango ima izvorno porijeklo u Africi gdje je označavao mjesto plesanja u zatvorenom prostoru, ali oblik u kojem ga danas poznajemo dugujemo masovnim imigracijama u egzotičnu Argentinu koja je oduvijek bila jedinstven spoj suprotnosti. Osim zatečenih starosjedilaca, afrički doseljenici su prenijeli svoju tradiciju bubnjeva i plesa kandombe, Kubanci su donijeli habaneru, a evropski imigranti polku. Nakon ukidanja ropstva i lanaca, ukinule su se i barijere među ljudima.

Iako je danas tango sinonim za glamur i sjajne plesne dvorane, nastao je u “podzemlju” društva gdje su se miješali svi staleži plešući iz dubine duše. Prvobitno su ga plesali robovi, gaučosi, imigranti i prostitutke po zabačenim ulicama, barovima i bordelima uz melanholične zvukove violine, kontrabasa, klavira, gitare i instrumenta sličnog harmonici (bandoneon) koji se prvobitno koristio na vjerskim službama.

“Priča o gaučosima kaže da su oni nakon cjelodnevnog posla, ne stižući ni da se okupaju, odlazili u prepune noćne barove gdje su molili djevojke za ples, a koje su onda kružile oko njih i zabacivale glave unazad. Kako su gaučosi stalno jahali, tako su, navodno, savijeni položaj nogu prenijeli i na ples”, govori Saša Jovanović, predsjednik Akademskog plesnog kluba Habanera iz Banjaluke, koji je život posvetio proučavanju ovog zanimljivog plesa. Prvi put se “zaljubio” u tango tokom specijalizacije latinoameričkih plesova u Ljubljani, te dodaje da ga je upravo ta “dijametralna suprotnost i svedenost“ privukla ovom plesu.

Izlazak iz okvira “prljavog” plesa

Nazivi prvih plesnih koraka nastajali su prema čudnim imenima ili onima iz svijeta prostitucije i mnogi su ih smatrali nepristojnima. Trebalo je vremena da tango doživi ekspanziju i izađe iz okvira “prljavog” plesa siromašnih koji se smatrao neprihvatljivim zbog prevelike slobode pokreta i doticaja svih različitosti.

Značaj plesnog umijeća služio je i za zavođenje. I ono najvažnije – plesalo se u paru! Da, argentinski tango je bio među prvim plesovima takve vrste koji je omogućavao muškarcima i ženama da se izraze kroz sebe i svoja čula. Izazivao je pravu pomamu po svijetu kroz neobuzdanost i rušenje rodnih stereotipa. Čak su i žene vremenom izašle iz korzeta i krinolina koje su ih sputavale, te obukle rasječene suknje jarkih boja i cipele s potpeticom u kojima su mogle nesmetano plesati.

„Tango se pleše u različitim emocijama uz različite melodije koje dodaju boju tim emocijama i odnosu s partnerom. Zato se tango ne ponavlja već iznova kreira i pleše dajući nam prostor da komuniciramo sa sobom i svojom okolinom. Svakako da je zagrljaj jedna od najkarakterističnijih stvari u tangu koja mu daje dodatnu bliskost i čar plesanja. To je ples svih nas, metafora za život“, navodi Saša. U njegov plesni klub dolaze svi zainteresovani, bez obzira na pol i godine starosti, dovoljno je da dijele ljubav prema plesu i želju za usavršavanjem koraka.

Zlatno doba tanga trajalo je od 1935. pa sve do građanskih ratova 1955. Stupanjem na scenu muzičara poput Hulia de Kara, Huana d’ Arienca, Karlosa Gardela, Ričarda Giljardesa, podignuti su čvrsti muzički temelji ovog žanra, a njihova popularnost ne jenjava ni danas. Filmovi poput Četiri jahača Apokalipse, Ulični tango kao i Miris žene sadrže nezaboravne scene ovog plesa, a pridružuju im se i mjuzikli Tango Argentino, Chicago i Moulin Rouge.

„U zavisnosti od raspoloženja zavisi i vrsta tango melodija koje slušam i uz koje plešem nastojeći da nađem one koje će me najviše inspirisati. Angel Coria je jedan od majstora tanga s kojim sam imao priliku da sarađujem i čiji rad i pristup izuzetno cijenim i poštujem van granica Argentine“, priča Saša.

Suprotno od kazaljke na satu!

Saša Jovanović, Akademski plesni klub Habanera, Veče argentinskog tanga

Odsustvo „osnovnog koraka“ ne čini tango manje izazovnim, mada postoji nekolicina elemenata poput hoda, okreta i podizanja noge. Zavisno od stila, položaj tijela seže od otvorenog zagrljaja do zatvorenog, intimnog, ali najvažnije je istančano „osjećati“ svaku notu. Na milongama (plesnim večerima) se pleše u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Nove generacije donose niz novih stilova i načina plesanja. Tango Canyengue, Tango Milonguero i Salon Tango oslanjaju se na stilove zlatnog doba, dok Tango Nuevo i Tango de Fantasia koriste kineziologiju i savremeni ples. Tango Orillero i Arrabalero nazivaju i plesom s periferije grada.

„Kroz tango zavirujemo u sebe i pronalazimo sreću i zadovoljstvo u kretanju kroz prostor i muziku dijeleći s partnerom trenutne emocije koje nosimo sa sobom taj dan. Ne učimo samo osnove plesa, već i odnos partnera, uzajamno poštovanje, kako postati i biti svjestan sebe, partnera, prostora koji nas okružuje, muzike koja nam prenosi energiju u uši i kanališe se kroz naše tijelo. I najvažnije od svega – da srcem i dušom uživamo u plesu. A kada uzmete u obzir da se dva nepoznata ljudska bića na milongama savršeno sinhronizuju jedno s drugim samo slušajući muziku i osjećajući jedno drugo, to je onda zaista nevjerovatna stvar”, tvrdi Saša koji organizuje plesne večeri za tango plesače, a posebno se raduju Svjetskom danu tanga (11. decembar). Iza njega su mnogi uspješni nastupi, a planira ih još više u budućnosti.

Na ulazu Akademije “Nacional del Tango” u Buenos Airesu stoji kultni natpis: “Tango je ples sa četiri noge, dvije glave i jednim srcem”, a uvršeten je među blaga svjetske kulturne baštine. Tango se živi, diše, pa tek onda pleše. Borhesovski rečeno – tango je najbolji izraz onoga što pjesnici često pokušavaju da objasne riječima – vjerovanje da borba može biti svetkovina. Tango nisu samo koraci, tango je poput povjerljivog razgovora između dvije osobe i šetnje u zagrljaju. Ljubav je Tango i Tango je Ljubav! Jer za Tango treba imati dušu!

Sve fotografije su preuzete sa Facebook stranice Saša Jovanović Habanera

Comments are closed here.