Društvo u kojem živimo nas je naučilo da su „muško“ i „žensko“ odrednice naših identiteta. Ako se rodimo s muškim ili ženskim spolom, od nas se očekuje i rodna, društveno pripisana odredba koja čini da se ponašamo kao muškarci ili žene. Kada upoznamo nekoga ko se ne drži strogih definicija, ko misli i osjeća drugačije nego mi, zbog stereotipa u kojima smo odrasli, takve osobe na prvi pogled osuđujemo, ismijavamo i ponižavamo. Odrasli smo s mišljenjem da se spol i rod trebaju podudarati, da su muškarci snažni, a da su žene onaj po svemu „nježniji spol“. No, ima li u toj priči nešto više od onoga što vidimo na površini?
Ejdžizam (ageism, agism) je termin koji opisuje diskriminaciju na dobnoj osnovi i najčešće se koristi u kontekstu diskriminacije starijeg stanovništva. Ejdžizam kao termin nastao je 1968. godine, a u modernu literaturu uveo ga je američki liječnik, gerentolog i psihijatar Robert Butler.
Prema Butlerovoj definiciji, ejdžizam je proces sustavne stereotipizacije i diskriminacije ljudi samo zbog toga što su stari, kao što rasizam i seksizam to rade sa bojom kože i rodom; ejdžizam dozvoljava mlađim generacijama da na starije ljude gledaju kao na 'različite od sebe', što rezultira nemogućnošću da ih se doživi i tretira kao živa bića.
Sustavni ejdžizam kroz njegove potkategorije (zdravstvena njega, stambeno pitanje, kreditni sektor i sl.) je tema za nešto duže formate, te će se ovaj tekst više fokusirati na stereotipe koje naše, ali i globalno društvo generacijski vuku za sobom poput teških, zarđalih lanaca na koje smo možda samo previše navikli da bismo ih uopće primijetili.