Moja mama je od 1998. zaposlena u kantonalnoj službi jednog federalnog zavoda. Prvobitno je zaposlena na poziciju daktilografkinje i taj posao obavljala je do perioda kada se počeo razvijati materijal za ovaj tekst. Dolaskom novog direktora u službu, u kolektiv je uvučen osjećaj straha i napetosti, potpomognut prijetnjama, kaznama i upozorenjima. Korijen osam godina dugog problema, obrušenog na mamu, je oduzimanje njenog osnovnog zadatka u to vrijeme (daktilografskog) i dodjeljivanje istog radnoj kolegici s već postojećim, drugačijim obavezama, bez ikakvog objašnjenja ili povoda.
Ovoga puta nisam upao u zamku ovakvih organizacija jer sam imao posao i neko iskustvo. Međutim, kršenje ljudskih prava rijetko se dešava direktno. Poslodavci najčešće krše prava radnika na mjestima gdje se to može prikriti u okviru nekakvih procedura. Takvo je i pozivanje nekoga na intervju, a skrivanje činjenica o plati i uslovima, držanje kandidata u „magli“, nuđenje poslova kao „probni rad“ i sl. Sve je više ovakvih i sličnih koji iskorištavaju nezaposlene mlade da rade bez prestanka za neke minimalne honorare. Obaveze se samo povećavaju, a svjestan da nema drugog posla, ti nastavljaš raditi za minimalac.
„Ne daj da te sistem slomi!“, šapnu mi otac dok mu se suza od ponosa skriva u oku. Njegovo najmlađe dijete je upravo položilo zadnji ispit. Tog 2. jula 2018. godine mi nije bilo jasno zašto mi to govori, dok su mi ruke pune cvijeća i snage jer sam završila fakultet. Pa oče, cijeli svijet je sada moj, o kakvom sistemu pričaš?