,,Da me roditelji nisu tukli sada ne bi bilo ništa od mene!’’, ,,Danas su mnoga djeca razmažena jer ih roditelji...
Horor filmove vole psihopate, sadisti i njima slični? Akcije vole nasilni muškarci, dok krhke žene žude za svojom dozom plača i sreće kada se konačno dvoje zaljubljenih poljube prije pojave čuvenog ,,the end”?
Nisam nikome prič’o o tome jer sam mislio da je to nesto loše i nešto zbog čega treba da se stidim. Jedna je stvar kad imaš loše ocjene, oko toga te uvijek neko može razumijeti, ali kako reći nekome da imaš problema s druženjem sa drugim ljudima.
Ljudi bi željeli da budu što precizniji u svojim procjenama sebe i svijeta koji ih okružuje. Ali, koliko je to stvarno moguće i da li je to baš uvijek poželjno?
U ovom tekstu nastavljamo odgovarati na vaša pitanja koja pristižu na naš magazin „Karike“.
Ivana Džamić (@dziv_), rođena 1992. godine u Kraljevu, je diplomirani psiholog sa završenim master studijama iz oblasti poslovne ekonomije. Poznata je po tome što oduševljava mlade ljude portretima koje fotografiše, i koji odišu neodoljivim retro vajbom. Uspela je da spoji ono što je čini srećnom s onim što je inspiriše i dopunjuje kao osobu. Uklopila se između dve inspirativne karijere kao što su psihologija i fotografija. Ivana smatra da smo svi mnogo više od onoga što odlučimo da pokažemo ljudima oko nas.
Mnogi psiholozi naglašavaju edukativnu i katarzičnu funkciju koju ovakav vid savjetodavnog rada predstavlja, jer samo objavljivanje može da ima efekat rasterećenja unutrašnje napetosti, a gdje se čitaocu/čitateljki predlaže smjer u daljnjem procesu rješavanja određene tematike. Tako da... osjećajte se slobodno da nam pišete, a odgovor će stići u nekom od narednih tekstova.
U trećem tekstu serijala Razgovori s psihoanalitičarima i psihoterapeutima razgovarao sam s Dželilom Mulić-Čorbo, psihologinjom i sistemskom porodičnom psihoterapeutkinjom, o tome kako izgleda to kada je porodica u psihoterapiji, trenutku kada bračni/partnerski par odluči doći kod psihoterapeuta, o ulasku u psihoterapijski proces kao jednom od najranjivih doživljenih iskustava, o anatomiji ljudskog nasilja i njenoj istorijskoj prisutnosti u BiH, o transgeneracijskom prijenosu traume i nasilja, ali nas Dželila i podsjeća i uči šta je to što možemo svi da uradimo na individualnom nivou kako bi se zaustavio začarani krug nasilja, te koja je to riječ i koji je to gest koji možemo uputiti osobi za koju znamo da je doživjela nasilje.