Odgovor iz Budimpešte sam dobio za mjesec dana. Tražili su mi broj računa na koji mi mogu vratiti novac. Izvinuli su se zbog greške. Tek nakon ovog iskustva shvatio sam do koje mjere smo navikli na loš standard. Kao žabe koje se žive skuhaju kada im se postepeno povećava temperatura vode, mi više ni ne reagujemo na uslove života koji, u mnogo slučajeva, predstavljaju kršenje naših osnovnih ljudskih prava. Naša ljudska prava, na taj način, dovode se u pitanje, a da mi toga nismo ni svjesni. A i kada jesmo, često ne poduzimamo ništa po tom pitanju.
Volim svoja kolica. Zaljubila sam se u njih od prvog dana našeg susreta. Boja se na njima sijala, odavalu su eleganciju i sigurnost, a ja sam u njima izgledala viša i nekako samouvjerenija. Šepurila sam se i hvalila svima kako imam novog merdžu (tako im tepam). Ali moj merđo je počeo da kašlje. Dugo je kod mene, skoro osam godina. Nisam ga htjela mijenjati iako mu je rok istekao prije tri godine, dobro se držao. Međutim, nisam mogla ni da zamislim da će s mojim merđom otići i dio mene.
Na svojoj koži osjetila sam njegove ruke. Voljele su one, znate. Ali ipak, bile su ruke monstruma. Nešto toliko čvrsto i hrapavo ne može biti samo nježno. To sam shvatila, mjesecima kasnije. Ali te ruke nisu bile problem društva, nego moj problem. Samo moj! Ne može društvo da mi odredi koga da volim, ili koga da se bojim. Ili koga da uzdižem do zvijezda, znajući da će svaka prsnuti kao prenaduvani balon onoga momenta kada te zvijezde dotakne. Napominjem, ovo pišem u svoje ime, odlučna da podijelim svoje osjećanje i tok misli.
Ima tome već desetak godina, možda nešto i više, kada se Natali Dizdar pojavila s pjesmom „Ne daj“; tri i po minute spota se vrte konjići, čarobni zmajevi, ona na ringišpilu, a i meni se vrti u glavi. Tad jednako kao i danas kad vidim Natali. Ona mi je trebala biti prvi pokazatelj da će me pametne, „njanjave“ djevojke dok sam živa izuvati iz cipela, tj. postati mojom Ahilovom petom. Više na moju sreću, nego na bog zna kakvo umijeće, jer sam smotanija od svake sajle – upravo takva će biti i prva djevojka u koju ću se zaljubiti do peta.
Ignorisao sam uvrede, psovke, govor mržnje i mnogo sličnih stvari očekujući da će proći, ali vremenom je postajalo gore. Nisam znao šta je tačno uzrok takvog njihovog ponašanja, nisam mogao vjerovati da to rade samo zato jer dođem u drukčijoj odjeći. Nisam se imao kome obratiti, par puta kada bih roditelje ili nastavnika pokušao asocirati da se nešto događa, pobijali su i nisu reagovali. Krio sam od svih šta se dešava.
„Ne daj da te sistem slomi!“, šapnu mi otac dok mu se suza od ponosa skriva u oku. Njegovo najmlađe dijete je upravo položilo zadnji ispit. Tog 2. jula 2018. godine mi nije bilo jasno zašto mi to govori, dok su mi ruke pune cvijeća i snage jer sam završila fakultet. Pa oče, cijeli svijet je sada moj, o kakvom sistemu pričaš?
Idući na autobusku stanicu poslije škole, ugledao sam iza sebe petoricu meni poznatih lica. Jedan je držao letvu u ruci. Mislim da je rekao nešto poput: Drži ga.
Lica kojih ću se zauvijek sjećati, ne zbog njihove zlobe, njihovog bijesa niti nedostatka njihove samokontrole. Pamtit ću ih uvijek samo po bolu, mome, njihovom i međusobno isprepletenom kao neko klupko kojem nema početka niti kraja. Sjećam se svojih uzdaha dok su mi se pluća praznila kisikom i, nošena adrenalinom, zahtijevala od mog tijela veću dozu ATP-a (adenozintrifosfata) i veću količinu energije. Trčao sam koliko me noge nose. Možda da sam pojeo onaj Snikers imao bih dovoljno šećera za glikolizu, ali ovako sam jedva imao dovoljno snage da ne završim na ortopediji i generalnoj hirurgiji. Vika djece, strka i zvuk dva tupa udarca.
Kada je riječ o stvarima koje sam naučila tokom svog srednjoškolskog obrazovanja u Gimnaziji „Mustafa Novalić“ u Gradačcu, uvijek se prije osvrnem na neke praktične stvari koje sam naučila, poput borbe za pravo glasa te uspješno nošenje sa zastrašivanjima i ucjenama.
Mnogi su me pitali čemu ovaj blog sada kada sam završila srednju školu, upisala fakultet i pobjegla od srednje škole, direktorice, direktora i profesora/ica. Smatram da ljudi nažalost misle da nepravda ne postoji ukoliko se o njoj ne priča, a mnogi ne pričaju jer ne smiju, i to je savršen trenutak da se zapitamo zašto kada imamo pravo na slobodu govora (ili... imamo li fakat?). Da krenemo od početka.
„Ma samo se ti smiri. Nije ti ništa. Mlada si ti. Pa vidi ovih ljudi i njihovih problema“, bile su to najčešće riječi doktora na rutinskim pregledima, sve dok nije počelo drhtanje nogu i ruku u kasne noćne sate. Tada je prvi put u životu vozilo hitne pomoći došlo po mene. Napolju je padala kiša, a mama i baka krenule su sa mnom u strahu za moj život. Nisam mogla disati, tresla sam se i vjerovala da ću pasti u nesvijest. Ležala sam na bolničkom ležaju u vozilu hitne pomoći dok su me baka i mama držale za ruke i smirivale. Pred vratima hitne pomoći zatražile su pomoć jednog od medicinara jer me nisu mogle samu izvesti iz vozila. Dotični je tada odgovorio: „Pomozi joj ti, ti si joj mama.“