Muška ekipa, cuga se, testosteroni isparavaju – istjerao sam neku noć curu iz stana. Nema ti kod mene cile-mile. Gledam ja u njega, on sav ponosan. Rekoh – i šta sad, ti misliš da si neki šmeker, laf? Gleda on, gleda. Ne znajući šta da kaže, reče – jesi ti to neka p...a što štitiš žene?
Problem je u tome što se kod nas muškarci podstiču na agresivnost time što već u najranijem periodu spontano usvajaju jedan tradicionalni model ponašanja - ne znajući za drugačiji.
Puno stvari me navelo da pišem o nasilju koje se dešava među djecom u osnovnim školama. To je problem koji smo, barem u posljednje vrijeme, zanemarili. Više puta se pisalo o ovoj temi, ali konkretno rješenje povodom toga nije pronađeno.
„Baš neki dan, šetajući s momkom, primijetila sam djevojku koja radi u kladionici. Stajala je ispred i pušila cigaretu. Onda sam shvatila da nikada nisam vidjela nekog muškarca da radi u kladionici. Pokrenula sam s momkom tu temu i, u suštini, nismo našli neki zajednički zaključak i razlog zašto u svim kladionicama rade samo žene.“
Nasilje prema nekome ne mora uvijek biti fizičko. Često više štete nanosi ono, naizgled bez tragova, emocionalno nasilje. Ako se događa fizičko nasilje, uglavnom u tom odnosu postoji i emocionalno, ali ako se događa emocionalno nasilje, uglavnom nema fizičkog.
Sa šest godina sam prvi put okusila zlostavljanje na svojoj koži. Desilo se pred mojim tadašnjim razredom – vikali su na mene i rukama me odgurali u ćošak. Bez posebnog razloga. Ustvari, rekla bih da je razlog bio taj što je ostaloj djeci to jednostavno bilo zabavno i zanimljivo. Da, osjećala sam da im to pričinjava sreću! Plakala sam, dok se njihov podsmijeh prostirao po cijeloj učionici i ulazio u svaku moju poru. Suze veličine graška padale su na moju majicu ostavljajući velike mokre tragove.
Tokom perioda izolacije u kojem se našao cijeli svijet nakon pojave koronavirusa, djeca i mladi su bili mnogo izloženiji najrazličitijim sadržajima na internetu i potencijalnim predatorima, o čemu svjedoče brojni statistički podaci. Primjetno je bilo i da svakih nekoliko dana osvane po jedna stranica na internetu s dječijom pornografijom ili stranica nastala u okviru vršnjačke skupine koja ukazuje na „najružnije dječake/djevojčice“ određenog mjesta ili razreda. Takođe, oglasila se i Ozana Pevec, nekadašnja YouTuberica, koja je prošla strašan linč još kao dijete, doživjela prijetnje i zlostavljanje samo zato što je snimila video u kojem sprema hranu za školu.
Postoje mnoge dimenzije nasilja koje se stapaju s našom stvarnošću, a da ih ne vidimo, niti smo svjesni njihovog postojanja. Primjer takvog nasilja je nasilje u intimnim tj. partnerskim vezama. U nekom trenutku života, nakon navršenih 15 godina, 47,2 % žena je bilo izloženo nekom obliku nasilja (Rasprostranjenost i karakteristike nasilja prema ženama u BiH). Kako mlade djevojke reagiraju na partnersko seksualno vrbovanje i vide li to kao nasilje?
Na svojoj koži osjetila sam njegove ruke. Voljele su one, znate. Ali ipak, bile su ruke monstruma. Nešto toliko čvrsto i hrapavo ne može biti samo nježno. To sam shvatila, mjesecima kasnije. Ali te ruke nisu bile problem društva, nego moj problem. Samo moj! Ne može društvo da mi odredi koga da volim, ili koga da se bojim. Ili koga da uzdižem do zvijezda, znajući da će svaka prsnuti kao prenaduvani balon onoga momenta kada te zvijezde dotakne. Napominjem, ovo pišem u svoje ime, odlučna da podijelim svoje osjećanje i tok misli.
Nadam se da će sva ova sjećanja prenijeta na ovaj papir vremenom skroz nestati iz moje glave, mog života. Bit će ih jako teško prenijeti na papir, a čitaoci će vjerovatno shvatiti koliko je teško sve to i PREŽIVJETI! Zovem se Adna, imam 24 godine i djevojka sam s kombinovanom cerebralnom paralizom. Otkako sam počela da saznajem o životu, vrlo dobro sam se upoznala s užasnim pojmom: nasilje u porodici! Kamo sreće da sam ga samo čula.
Početak godine obično donosi nadu u bolje sutra, brojne liste želja i planova, te poneki mamurluk, no početak ove godine obilježio je malo drugačiji scenarij. Medijski prostor bio je preplavljen serijom tekstova, fotografija i videozapisa o poznatom scenaristi i učitelju glume Miroslavu Miki Aleksiću i djevojkama koje je on seksualno zlostavljao dugi niz godina.
Priznati sebi, a onda okolini, da si žrtva je opasno. Ne samo zbog reakcije nasilnika, nego i zbog reakcija porodice, prijatelja, poznanika, a i drugih ljudi do kojih će se priča pronijeti raznim sredstvima komunikacije. Njihove reakcije, ako su lišene saosjećajnosti i razumijevanja, mogu izazvati suicidalne misli, napade panike ili otpor izlasku napolje i komunikaciji s ljudima. A žrtve, koje o tome šute zbog ovih reakcija, odabrat će da ostanu u krugu nasilja koje može završiti i smrću.