Odrastati u malom mjestu je teško iz milion razloga. Zanemariću sada razloge koji se tiču zdravstvenog stanja u kojem se nalazim i komplikacija svaki put kada bih tu, u nekoj šumi usred ničega, zatrebao liječničku pomoć. A često sam je trebao. No, ovoga puta želim da govorim o drugim poteškoćama i problemima koje izaziva mala, seoska sredina u glavi jednog djeteta koje tek treba da uči i upoznaje svijet – ona kulturološka, životna, pa u neku ruku i pedagoška.
Kao dijete sa sela, bio sam okružen ljudima koji nisu imali pretjerano mnogo razumijevanja, blago rečeno, za onog drugog i drugačijeg. Na svojoj koži sam to osjetio već na samom početku života, zbog nešto drugačije fizionomije od one na koju su navikli, ali ova druga, opasnija, preuzimala me a da to nisam ni shvatao – homofobija.
„Ma samo se ti smiri. Nije ti ništa. Mlada si ti. Pa vidi ovih ljudi i njihovih problema“, bile su to najčešće riječi doktora na rutinskim pregledima, sve dok nije počelo drhtanje nogu i ruku u kasne noćne sate. Tada je prvi put u životu vozilo hitne pomoći došlo po mene. Napolju je padala kiša, a mama i baka krenule su sa mnom u strahu za moj život. Nisam mogla disati, tresla sam se i vjerovala da ću pasti u nesvijest. Ležala sam na bolničkom ležaju u vozilu hitne pomoći dok su me baka i mama držale za ruke i smirivale. Pred vratima hitne pomoći zatražile su pomoć jednog od medicinara jer me nisu mogle samu izvesti iz vozila. Dotični je tada odgovorio: „Pomozi joj ti, ti si joj mama.“
“Mi još uvijek živimo u svijetu u kojem značajan dio ljudi, uključujući žene, vjeruje da je ženi mjesto kod kuće i da ona želi biti isključivo u kući.” – Rosalyn Sussman
Riješi ovaj kviz i provjeri svoje znanje o ljudskim pravima žena u Bosni i Hercegovini. Nakon što odgovoriš na pojedino pitanje, pojavit će se točan odgovor. Na kraju kviza saznat ćeš svoj sveukupni rezultat.
Prijetnje smrću još uvijek nisam doživjela i nije mi bilo svejedno. Uznemirenost je došla uz spoznaju da taj muškarac živi u istom gradu kao i ja. Da pijemo kafu na istom mjestu. Odmah sutradan sam otišla u policiju s namjerom da prijavim prijetnje, međutim, nisam dovoljno ozbiljno shvaćena.
Već godinu dana na Karikama imamo priliku čitati priče mladih iz cijele BiH na temu njihovih najrazličitijih ljudskih prava. Objavili smo pedeset blogova u kojima su mladi u prvom licu ispričali lične priče o tome kako je poštivanje ili kršenje određenog ljudskog prava uticalo na njihov život. Tako smo priču o ljudskim pravima sveli na svakodnevni, obični, životni nivo, pokazujući, zapravo, da nikada iz priče o ljudskim pravima ne smijemo isključiti čovjeka i njegov/njen život koji može biti bolji i kvalitetniji ako se poštuju njegova/njena ljudska prava.
Dugo vremena mi je trebalo da smognem snage pogledati film „Quo Vadis Aida“. Redovno sam čitala komentare i kritike, ali sam uporno odlagala da ga i sama pogledam. Nakon što sam pogledala film, ostala sam u stanju neobjašnjive tuposti koja me je držala nekoliko dana. Gledajući film prisjetila sam se stvari koje sam mislila da sam zaboravila. Moj rodni grad Goražde je također trebao biti kao i Srebrenica – sigurna zona. Ta sigurna zona ostavila je dubok trag na mojoj koži koji peče i danas.
Omladinska novinska asocijacija u BiH i Omladinski magazin Karike, uz podršku USAID-ovog Programa osnaživanja nezavisnih medija (IMEP), realiziraju projekat Na mojoj koži, čiji je glavni cilj doprinijeti većoj i boljoj informiranosti, educiranosti i nivou kritičkog mišljenja kod mladih o temi ljudskih prava. Ovim putem Te detaljnije informiramo o projektu i srdačno pozivamo da uzmeš aktivno učešće u istom.
Ovo što pričam nije važno zato što se desilo meni, već zato što je to priča mnoštva ljudi, ljudi mojih godina, mlađih od mene i onih kojima je mladost otišla u potrazi za poslom. U prosvjeti postoje dvije vrste konkursa – za osobe bez iskustva i osobe s iskustvom. Iako su prvi konkursi rijetki i stoga je želja za poslom veća, kao i agonija kada posao ne dobijete, ići na konkurs za osobe s iskustvom izgleda kao ulazak u carstvo depresije. Okruženi ste ljudima koji godinama ne mogu da pronađu posao i rade ono za šta su se školovali.
Riješi ovaj kviz i provjeri svoje znanje o pravima osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Nakon što odgovoriš na pojedino pitanje, pojavit će se točan odgovor. Na kraju kviza saznat ćeš svoj sveukupni rezultat.
Sjećam se kako sam se k'o mali s tatom često vozio na relaciji Sarajevo – Trnovo. Uvijek sam s pažnjom posmatrao kanjon, ali i klisuru rijeke Željeznice. Sav taj krajolik sam aktivno, dječački upijao sa zadnjeg sjedišta očevog automobila. Negdje na pola puta, Željeznica je prestajala biti rijeka i postajala je nešto poput malog duguljastog jezera. Bilo mi je to baš čudno, pa sam pitao tatu o čemu se radi. On mi je objasnio da je to zbog brane koja se tu nalazi i da je tu u blizini nekad davno izgrađena mala hidroelektrana.
„Ne daj da te sistem slomi!“, šapnu mi otac dok mu se suza od ponosa skriva u oku. Njegovo najmlađe dijete je upravo položilo zadnji ispit. Tog 2. jula 2018. godine mi nije bilo jasno zašto mi to govori, dok su mi ruke pune cvijeća i snage jer sam završila fakultet. Pa oče, cijeli svijet je sada moj, o kakvom sistemu pričaš?
Od objave toga teksta, ja sam stavljen na „crnu listu“ na Palama i u većini gradova u RS-u. Više nije bilo prijetnji, ali konstantni niski udari su itekako tu skoro tri godine – dobijao sam epitete da sam strani plaćenik, da sam prodao „vjeru za večeru“, da promijenim ime jer sramotim Srbe svojim razmišljanjem itd. Međutim, nisam odustao od pisanja sličnih tekstova.






















