Za vrijeme 23. Sarajevo Film Festivala Karike vam donose niz tekstova o bh. režiserima i režiserkama, sudionicima programa Teen Action i studentskim bh. filmovima. Cilj nam je, naravno, da promovišemo mlade nade naše kinematografije. U ovom tekstu razgovaramo sa mladim animatorom Zahidom Lagumdžićem te nevjerojatno talentiranom Norom Osmić, koji nam dolaze iz Sarajeva.
U prvom momentu je Alijeva dijagnoza za nas bila strašna spoznaja jer nemamo s kim razgovarati, sami smo bili, ali onda, s obzirom da sam bila aktivna u nevladinom sektoru, sam se sjetila da ima mnogo udruženja koja se bave različitim pitanjima, i počela sam da tražim. Da nema tog nevladinog sektora, mi bismo bili stotinu godina unazađeni i bilo bi daleko gore. Jednostavno sam na internetu ukucala transpolnost u BiH i na moju veliku sreću pojavio mi se SOC i poslala sam im pismo, jednostavno napisala ko sam, šta je moj problem, da moje dijete misli da je transpolno i da mi treba pomoć, informacija, razgovor... Od tada je to krenulo. Pozvali su me na jednu radionicu na kojoj je bio endokrinolog iz Zagreba i endokrinolozi iz BiH, troje iz Sarajeva iako ih je bilo pozvano mnogo više, i taj susret je bio zastrašujući, ali i pozitivno iskustvo jer sam slušala tu doktoricu koja divno radi s djecom u Zagrebu i onda sam shvatila imaju pozitivna iskustva, da moje dijete nije jedino, da se to dešava, da su to samo stvari o kojima se u BiH ne priča, ali se dešava, čak i u mojoj Tuzli. Sada znamo da Ali nije jedina transpolna osoba u Tuzli, bilo ih je i prije, a meni je ta spoznaja bila potrebna i bila je relaksirajuća, spremila me na sve što se kasnije dešavalo – i Zagreb i doktoricu Žeguru… Jako mi je pomoglo i kada sam čula majku čiji je sin prošao cijelu tranziciju – meni se sve otvorilo, sve sam shvatila jer najveći je strah od tih operacija i krajnjeg ishoda, funkcije organizma, ali kada je ona meni to sve opisala i rekla da sve savršeno funkcioniše i kada sam vidjela njenog sina koji je divan, znala sam da će i kod nas sve biti dobro. Danas smo i muž i ja spremni da govorimo javno, pojavljuju se i drugi roditelji, i sada, ako se neko nađe u istoj situaciji kao ja i obrate se SOC-u – oni ih upute na nas i vjerujem da to pomaže, kaže Dinka.
Ivanina priča je u mnogo čemu drugačija od onih na koje smo svakodnevno navikli. Dok većina mladih bježi u svjetske metropole, ova ekonomistkinja iz Beča odlučno se vratila u Bijelo Brdo kod Dervente i oprobala u uzgoju organskog, ljekovitog i začinskog bilja. Udobnosti života i sigurnog posla koje je imala u inostranstvu zamijenila je seoskom idilom.
Iako je planirala ostati samo dva dana, životni put ju je zadržao u Mostaru gdje je pronašla svoj dom
Aleksandar Gluvić, student Fakulteta političkih nauka u Banjaluci, prije nekoliko sedmica privukao je pažnju kako naših, pa tako i regionalnih medija, s protestnim performansima koje je svakodnevno izvodio pored kolone ljudi koji su čekali razgovor za slovensku vizu. Performansi su uključivali nošenje poveza preko očiju, flastera preko usta, te držanje natpisa „Samo nek' se ne puca“ i „Evakuacija, a ne emigracija“.
U predizbornom periodu prisjećamo se svih onih koji nisu imali pravo glasa, kao i onih koji danas ne žele da iskoriste to svoje pravo.
Testiraj svoje znanje o medijskoj pismenosti u našem novom kvizu!
Koji su zapravo razlozi odlaska mladih? Najčešće je to obrazovanje koje se ne priznaje, zdravstvo koje je u kolapsu već godinama, korupcija i manjak prilika za mlade ljude. Kada razgovarate s onima koji su već odavno napustili BiH, najčešći razlozi koje čujete su da bi prehranili porodice, stekli kvalitetno obrazovanje i radno mjesto u skladu s istim. Većina njih nije imala želju, ali ni izbora da ostane.
S obzirom da je Bosna i Hercegovina demokratska država u kojoj se svake četiri godine odvijaju kako lokalni tako i parlamentarni izbori, narod posjeduje moć da nešto promijeni ili najjednostavnije – IZABERE bolje.
Međutim, tu dolazimo do ključnog problema. Stanovnici Bosne i Hercegovine masovno ne izlaze na izbore pod izgovorom da njihov glas nema nikakvog uticaja.
Asocijacija srednjoškolaca u Bosni i Hercegovini, pod pokroviteljstvom američke i austrijeske ambasadom u BiH, realizovalo je projekat pod nazivom Prijatelji bez granica...
Kada vi budete ovo čitali, ja više neću biti u mojoj domovini, nakon godina gnušanja i odbacivanja ideje stranca, dijasporca, posustao sam i postao jedan od njih.
Puni nade, želje i volje za promjenom i boljom lokalnom zajednicom u kojoj žive, 120 mladih osoba sigurno može napraviti velike promjene, a u tome uvijek imaju podršku Fondacije Schüler Helfen Leben.
Zovem se Željko Simeunić, imam 25 godina i dolazim iz Teslića. Trenutno sam apsolvent na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci na Odsjeku za socijalni rad. Ni po čemu ne bih bio drugačiji od većine vršnjaka, osim po tome što od rođenja imam oštećenje vida kao oblik invaliditeta koji mi je bio velika prepreka na mom putu obrazovanja.